PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Berlinale otvoren ‘Velikim meštrom’ Wong Kar-waija

Glavni junak filma, učitelj borilačkih vještina Ip-Man, samo je mudrijaš koji izgovara aforizme iz kineskih kolačića

Šezdeset i treći Berlinale ovog je četvrtka svečano otvoren premijerom dugoočekivanog filma “Grandmaster” kojim se Wong Kar-wai, kultni hongkonški postmodernist i jedan od najvažnijih svjetskih režisera devedesetih - drugi put u karijeri latio kineskog žanra borilačko-kostimiranog filma. Wong Kar-wai - inače majstor za estetizirane, eliptične melodrame - nije jedini od klasika istočnoazijskog filma koji se u posljednje vrijeme prihvatio tog žanra. Cijeli niz kineskih i honkonških režisera koji su u prethodnoj dekadi otišli u Hollywood bježeći od cenzure, vratili su se u moćnu, imperijalnu kinesku kinematografiju i rade epske spektakle koji spajaju hongkonški stil, kinesku kulturnu baštinu, te mladi, samosvjesni nacionalizam nove velesile.

Tri faze

I “Veliki meštar” je takav film. Wong Kar-waijev film biografska je drama o Ipu (ili: Yipu) Manu, učitelju borilačkih vještina koji je u gradu Fuchan u južnoj Kini tridesetih godina usavršio verziju kung fua, da bi potom politički prebjegao u Hong Kong i tamo otvorio školu borilačkih vještina u kojoj je navodno naukovao Bruce Lee. Ip Man svojevrsna je kineska nacionalna integrativna figura o kojoj su snimljena bar tri igrana i jedan dokumentarni film, a u takvom ga svjetlu prikazuje i Wong Kar-wai. Njegov je film triptih koji prikazuje tri faze Ipova života. U prvom dijelu, Ip Man (Tony Leung) je sretno oženjeni bogataš, aristokratski zet koji u Fuchanu uči borilačke vještine. Biva izabran za predstavnika južne škole u srazu sa starim sjevernim majstorom Gongom koji mu predaje zavjet borilačke tradicije. Tom prilikom on susreće starčevu kćer Gong Er (Zhang Ziyi) koja se u njega zaljubi, ali joj oženjeni Ip ne može uzvratiti osjećaje. Potom slijedi japanska okupacija južne Kine, a radnja se usmjeruje na Gong Er koja pokušava osvetiti starog oca, kojeg je ponizio i ubio učenik Ma Sen, ujedno petokolonaš koji surađuje s Japancima. Finale tog dijela je i najbolja scena filma, dvoboj Ma Sena i Gong Er na snijegom zametenoj željezničkoj postaji, čudan ikonografski miks “Ane Karenjine” i Johna Wooa u kojem uz tutnjavu noćnih spavaćih kola krhki curetak naplati račun za kinesko nacionalno poniženje. Naposljetku, radnja se premješta u poslijeratni Hong Kong gdje je Ip Man stari učitelj borilačkih vještina, a Gong Er neudata liječnica i opijumska ovisnica. Neostvareni par se susreće posljednji put, i to je točka kad film najviše sliči na Wong Kar-waija, na njegove bolećive, estetizirane melodrame o neugasivim ljubavima. Ta točka, međutim, dođe prekasno i traje prekratko.

Svetačka figura

Na “Velikom meštru” jasno se vidi kako je pravljen oprezno kao u staklarnici ne bi li povrijedio kinesku cenzuru. Tako se u filmu ni ne spominje da je Ip Man bio oficir Kuo Min Tanga i da je iz Kine pobjegao kao antikomunist. Jednom rečenicom naratora - “u ratu sam izgubio obitelj” -scenarist konstatira činjenicu da nakon bijega Ip nikad više nije vidio ženu i djecu. Lišen političke ovojnice i realnih ljudskih drama, Ip Man u filmu neizbježno postaje svetačka figura koja nema ni emocija ni briga. Da stvar bude gora, Ip Man je za glavnog junaka jednog akcijskog spektakla nevjerojatno neaktivan.

Svi njegovi dvoboji (u filmu ih je pet ili šest) isključivo su u svrhu treninga ili natjecanja, Ip Man ni jednom nije ni u kakvoj pogibelji, niti učini išta važno. Istodobno, druga junakinja filma - Gong Er - ima poderano srce, ubiju joj oca, ona ga osveti, te nastoji povratiti staru ljubav. Nije čudo da nam na pola filma ona postane zanimljivija i da poželimo da je film o njoj, a ne o mudrijašu koji kad zine izgovara aforizme iz kineskog kolačića.

Zapravo dosadan

Wong Kar-wai je uvijek bio briljantan stilist kojeg nije zanimala narativna koherencija. Stila i ovdje ima, borilačke su scene dojmljive, a nekoliko masovki izgledaju vrtoglavo lijepo. Međutim, “Veliki meštar” je ipak borilačka pustolovina, a kao takav, film potpuno zakazuje. Naime, uz jednu iznimku akcijski su prizori u filmu frivolno rekreativni, a filmu nedostaje i interesno središnje radnje za koju bi se vezali. Film je - ukratko - lijep, ali i iznenađujuće prazan, i zapravo malo zanimljiv.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 10:30