I povijest i svakodnevno iskustvo uči nas tomu da je zlo zarazno. Jedan čin osvete ili zla uvijek provocira drugi, a u obitelji, društvu i pogotovo u ratu zloća se širi kao šumski požar. Kako to da dobro nema takav infektivni učinak? Ako nema, zašto nema? Ili možda ipak ima, ali to ne primjećujemo?
Ovo malo filozofsko pitanje tema je kojim se bavi film “Krugovi” redatelja Srdana Golubovića, srpski film koji je u ponedjeljak prikazan u programu Forum berlinskog festivala , istom onom u kojem je dva dana ranije prikazan i hrvatski film “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića . Film Srdana Golubovića u Berlinu je pobudio veliki interes budući da je s nedavno završenog Sundancea stigao s nagradom. Prethodno igranje na Sundanceu je očito i jedini razlog zašto “Krugovi” ovdje nisu u konkurenciji, jer u slabašnom glavnog programu “Krugovi” bi - kao i “Obrana i zaštita” - bili u gornjem domu.
Posveta Aleksiću
Golubovićevi “Krugovi” posvećeni su Srđanu Aleksiću, mladom Srbinu Trebinjcu kojeg su 1993. na mrtvo namlatili sunarodnjaci i sumještani jer je na ulici stao u obranu znanca muslimana. Aleksićevo herojstvo u međuvremenu je u BiH postalo mala legenda, a Aleksićevoj obitelji orden je - kao svojevrsni cinizam - dodijelio i Dodik. Promijenivši imena likova (ali ne i mjesto radnje - Trebinje) Golubović je istiniti događaj iskoristio kao okvirnu priču kojom film počinje i završava. Sam film bavi se, međutim, posljedicama koje je jedan čin dobra posijao deset godina poslije, na tri razna kraja Europe. U njemačkom Halleu, Bošnjak Haris (izvrsni Leon Lučev), čovjek kojeg je umlaćeni mladić spasio, pomaže bivšoj djevojci svog spasitelja koja bježi od nasilnog supruga. U Beogradu, abdominalni kirurg ( Nebojša Glogovac) treba operirati unesrećenog u prometu. Tijekom vizite shvati da je bolesnik čovjek koji mu je deset godina ranije na trebinjskom trgu ubio najboljeg prijatelja. Otac ubijenog ( Aleksandar Berček) na jednom od vrhova kod Trebinja kao klesar sastavlja crkvu koju su premjestili zbog nove akumulacije. Na gradilište mu pristiže novi, mladi manoval, a starac u njemu prepozna sina jednog od trojice ubojica njegovog sina.
Religijski podtekst
Kako se vidi, Golubovićevi “Krugovi” su moralistički film natopljen religijskim podtekstom u kojem ima i više od prstohvata Dostojevskog. Tu vrstu moralističke drama Golubović spaja sa suvremenom mozaičkom dramaturgijom globalne međupovezanosti tipa “Babel”, “Syriana” ili “Mamoth”. Baš kao kod Ińárritua, i kod Golubovića sve je međupovezano, sve na sve utječe kao u nekoj narativnoj ilustraciji teorije kaosa. Golubović (“Apsolutnih 100”, “Klopka”) iskusan je žanrovski režiser koji zna pripovijedati, ima iznimno oko za ambijent i voli film “nastanjivati” šutljivim, stoičkim mačo junacima koji podsjećaju na Hawksa. Sve ovo karakterizira i ovaj (za nečiji ukus možda odviše) preuzetni, no dobro napravljeni, potresni i zanimljivi film.
Za pravo reći, nisam siguran da sam u slabašnoj konkurenciji Berlina dosad vidio puno filmova boljih od “Krugova” i “Obrane i zaštite”. Ipak, konkurencija u ponedjeljak donijela je dva filma koja popravljaju prosjek natjecateljskog programa. Prvi od njih je južnoafrički krimić “Layla Fourie” redateljice Pie Marais. Naslovna junakinja filma je mlada crnkinja koja je dobila posao kao operater na detektoru laži. Koji dan potom, Layla na mrtvo pregazi čovjeka na noćnoj cesti. Kao samohrana majka ne može si priuštiti ići u zatvor. Stoga tijelo preminulog baci na smetlište, auto gurne u grabu, i ode. Idućeg dana, mora testirati kandidate za posao u kazinu. Ispostavi se da je jedan od pretendenata na posao sin “nestaloga”. Dvoje ljudi nađu se s dvije strane aparata koji testira istinu, a ona koja testira na laž ujedno je i ona koja laže. Film Pie Marais je pripovjedno jako zbrkan i frustrirajuć za onog tko voli koherentnu gramatiku žanra, no krasi ga sjajna atmosfera suvremene Južne Afrike, opasnog mjesta gdje se ljudi skrivaju iza alarma i lokota pred sveprisutnim kriminalom.
Bogata malograđanka
Po meni najbolji film glavnog programa stigao je - nije li to već dosadno? - iz Rumunjske. Naslov filma je “Poza djeteta”, redatelj filma zove se Calin Peter Netzer, a poznatije ime u kreativnom timu je scenarist Razvan Radulescu, čovjek koji je scenarijima “stvorio” rumunjski novi val. Junakinja “Poze djeteta” je Angela, srednjovječna arhitektica, bogata malograđanka i mater odraslog sina. Jedne večeri, sin joj je na seoskoj cesti pregazio dijete. Unutar nekoliko dana, utjecajna junakinja pokreće sve veze u policiji i na sudu, korumpira svjedoke i policijske činovnike, a sve ne bi li sina izbavila zatvora. Pritom, odnosi sa sinom - sebičnim mlakonjom - ne samo da se ne poboljšavaju, nego se sunovraćuju. Glavni adut filma je sjajna glumica Luminita Gheorghiu (“Smrt. G. Lazarescua”) koja briljira kao tranzicijska lady Macbeth, antipatična bogatašica koju prilike pretvore u mačku koja brani svoj okot. Film je ozbiljan kandidat za nagradu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....