VELIKI REŽISER

Soderbergh se oprostio izvrsnim noir krimićem

 AFP
Režiser ‘Erin Brockovich’ i ‘Oceanovih 11’ najavio je da će se ubuduće posvetiti tv serijama i producentskom radu

Ne porekne li redatelj ono što je najavio, Side Effects - najnoviji film u karijeri Stevena Soderbergha - mogao bi biti i posljednji redateljski naslov u filmografiji ovog plodnog i svestranog holivudskog autora. Steven Soderbergh, naime, uoči premijere “Side Effects” je najavio kako će to biti njegov posljednji redateljski kino film, te kako će se u buduće posvetiti tv serijama i producentskom radu.

Bude li tako - u što sumnjam - film “Nuspojave” bit će lijepi epilog redateljskoj karijeri čovjeka koji je u svom opusu povezao i prvorazrednu zabavu, i interes za bitne socijalne i političke teme. Naime, novi Soderbergov film “Nuspojave” film je koji upravo spaja to dvoje: s jedne strane, film je starinski noir zamršene krimi-fabule, a s druge film koji ozbiljno zasijeca u pitanja zdravstvene kulture, korupcije u medicini i farmaceutskog biznisa.

Ubojstvo muža

Junak ovog Soderberghovog filma je psihijatar Banks ( Jude Law) kojem jednog dana u ordinaciju uđe lijepa djevojka koja je pokušala samoubojstvo ( Rooney Mara). Na nagovor kolegice ( Catherine Zeta Jones) Banks joj propiše novi antidepresiv. Nedugo potom, djevojka kuhinjskim nožem zakolje muža, a psihotski napad biva pripisan novom, sumnjivom lijeku. Djevojka završi na promatranju, dr. Banks biva prokazan, a farmaceutske dionice podivljaju. Sve dok se (naravno) ne ispostavi da ništa nije onako kako izgleda.

“Side Effects” pomalo je neobičan uljez u jednom festivalskom natjecateljskom programu, gdje se rijetko prikazuju čisti žanrovski filmovi. Međutim, kao i mnogi noiri iz četrdesetih, i ovaj Soderberghov bavi se društvom i istražuje njegovu stražnju stranu. “Nuspojave” tako prikazuje korporativnu Ameriku u kojoj je gotovo svatko na nekom antidepresivu, da bi izdržao neprestani rad. U kojoj se lijekovi neodgovorno testiraju i reklamiraju, a značajan izvor prihoda specijalista su novci koje dobiva za klinička testiranja. U Soderberghovom filmu psihijatrijski se lijekovi čvakaju kao gumelini, a ljudi o njima govore onako kako kod nas govore o najboljoj pizzi ili janjetini u gradu. U jednom trenutku filma, doktor Banks (koji je Englez) kaže “došao sam u SAD jer u Britaniji, ako počneš uzimati psihijatrijske lijekove, kažu da si obolio. Ovdje kad ih počneš uzimati, kažu da se oporavljaš.” Ta masovna narkotiziranost, kolektivna opsesija tabletama podtekst je cijelog filma, koji je istodobno i zabavna razbibriga i žestoki društveni pamflet.

Izopačenost religije

Možda i u nepravednoj sjeni Soderberghovog trilera ostala su u utorak dva francuska filma koja se na različite načine bave izopačenjima religije. Prvi od njih je “La Religiouse” (Redovnica), film francuskog režisera Guillaumea Niclouxa nastao po istoimenom, kontroverznom i više puta filmovanom romanu prosvjetitelja Denisa Diderota. U romanu koji se Diderot nije odvažio objaviti za života i koji je dobrim dijelom temeljen na mučeništvu njegove sestre, pisac pripovijeda sudbinu mlade aristokratkinje koju roditelji iz ekonomskih razloga natjeraju da ode u samostan. Tamo junakinja (u filmu je glumi Belgijanka Pauline Etienne) prolazi svirepo slamanje volje, torturu, pa čak i napastovanje lezbijske madre badese (koju u filmu, s puno mračnog humora, glumi Isabelle Huppert).

Osobno mi je, međutim, kudikamo zanimljiviji i provokativniji bio film “Camille Claudel 1915” istaknutog, radikalnog francuskog filmaša Bruna Dumonta. Film pripovijeda tjedan dana u životu francuske kiparice Camille Claudel, Rodinove učenice i ljubavnice koju je nakon paranoičnih ispada obitelj strpala u sanatorij pokraj Avignona gdje je ostala 29 godina, do smrti.

Strašna autentičnost

Film prati vikend tijekom kojeg joj u posjet dolazi brat Paul Claudel, istaknuti diplomat, pjesnik, dramatičar i katolički konzervativac. Dijalozi filma bazirani su na ulomcima stvarnih pisama Camille i Paula Claudela, a u njima se sudara duboka nesreća uzapćene umjetnice i okrutna distanciranost brata koji je istodobno duboko nabožni mistik i hladno tvrdokoran na sestrinu patnju. Dumont je inače režiser sklon šoku, a u ovom filmu šok se sastoji u tome što epizodne uloge štićenika sanatorija glume stvarni pacijenti duševne bolnice, što filmu daje zatrašujuću autentičnost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 17:34