Milana Vlaović Kovaček o posramljivanju Ivane Paris: "Ona više ne živi od dojma ni za dojam"

Ivana Paris bila je nekoć eksponirana i prepoznatljiva Miss Universe Hrvatske koja se često pojavljivala na društvenim i modnim događajima. A onda je nestala iz javnosti, poput mnogih žena koje taj čin prepoznaju kao istinsku mogućnost za miran i jednostavan život kojem teže. Toliko je dobro zametnula trag da smo je gotovo zaboravili. Nije se o njoj pisalo ni dobro ni loše, na društvenim mrežama svojim statusima i fotografijama nije davala povoda da je prenose i citiraju. Zaključala je profile i ključ bacila u smeće - pokazujući onima koji se žale kako im mediji ne daju mira da se može i tako, samo treba poželjeti otići u dovoljno duboku sjenu. A onda je prije nekoliko dana na gotovo svim portalima objavljena fotografija žene čije nam je lice djelovalo odnekud poznato.

Da u naslovima nije bilo istaknuto da je to nekadašnja Miss koja je iznenadila svojim izgledom dok je davala izjavu na Trgu bana Josipa Jelačića, taj njen čin ostao bi nezapažen. Ljepuškasto lice žene na početku 40-ih, koja nosi naočale i ne nosi šminku ne bi izazvalo pozornost da uz njega nisu bile pridodane njene fotografije iz mladosti. Na njima vidimo lijepu, znatno mlađu, našminkanu i dotjeranu ženu, koja je glamurozno odjevena. Kontrast je postignut, poruka je izrečena. Misica se promijenila, pogledajte kako danas izgleda! Vijest o tome da nekad vrlo mlada i uvijek dotjerana žena danas nije tako mlada i nije toliko dotjerana postala je jednom od najčitanijih tog dana. Zbog čega se to dogodilo? I kako to da inače kritički raspoloženi anonimni komentatori ovaj put nisu bili ni cinični ni okrutni? Sve smo mi Ivana, napisala je jedna komentatorica, obične normalne žene koje, zamislite, stare!

Naizgled bezazlena objava bila je seksistički opaka, podla i agresivna. Ivana Paris bila je na tom Trgu na svom radnom mjestu gdje su je zaskočile kamere od kojih nije pobjegla, što pokazuje da ne bježi od svog izgleda niti se svog starenja srami, iako su je pokušali posramiti. Mnoge žene starenje doživljavaju kao sramotan čin, od kojeg na različite načine nastoje pobjeći. Komentari s kojima se tada moraju nositi iza leđa ili u virtualnom svijetu pojačavaju taj osjećaj, baš kao i ovakvi napisi. U zbirci "Jelena žena koje nema" priča Ive Andrića "Žena na kamenu" posvećena je temi ženskog starenja. "Marta L. 48-godišnja je operna pjevačica koja se sunča na plaži hotela Marina i u polusnu prebire po sjećanjima. Vraća se u njima u ranu mladost, kad je imala moć jednim pokretom noge zaustaviti muškarca i navesti ga da prestane disati. Ako se žena bavi javnim poslom, velika je vjerojatnost da je njen strah od starenja još veći. A sada, od nekog vremena, sve se mijenja, nagore, na strašno i stidno, na nešto njoj potpuno neobično i neprijateljski tuđe. To je počelo otprilike prije tri ili četiri godine", piše Andrić.

Milana Vlaović Kovaček

BILJANA BLIVAJS CROPIX

U godinama u kojima je sada Ivana Paris, koja se sa svojim godinama nosi bolje od Andrićeve junakinje. "Ništa nije teže ni strašnije nego gledati svijet oko sebe očima bivše ljepotice", konstatira Andrić. Pogled takve žene koja stari postaje s vremenom sve više nemiran, tvrd, sumnjičav i zao, jer u tuđim očima traži da vidi samo jedno: utisak koji ostavlja njena pojava. Ovo je opis viđenja svijeta žene koja osim izgleda drugu vrijednost u sebi ili oko sebe nije pronašla. Iz izjave koju je dala Ivana Paris, kojom se osvrnula na objavljenu fotografiju, progovara žena koju dojam koji je na nas ostavila ne uzrujava. Ona više ne živi od dojma ni za dojam. Spomenula je obiteljski problem, bolest svojih roditelja i posao zbog kojeg joj je potrebna praktična frizura. Da je htjela, pronašla bi način da pobjegne od televizijskih kamera, ženu koja se srami ne možete natjerati pred kamere ni pred objektive. Radila je na kućicama na Adventu, pojasnila je dalje, gdje je provela 30 dana na hladnoći, zato je bila jako iscrpljena. Priznaje i da je nekoć davno bila na botoksu, ali više to ne radi i ne osjeća se kao da ima 43 godine. I dodaje da na snimci u tom trenutku nije bila reprezentativna.

Trebamo li biti u svakom trenutku reprezentativne? I trebamo li se pravdati ako to nismo? Da se nije povukla iz svijeta kojem je pripadala, da je još "u igri", mogla je intervenirati da ne objave ove fotografije. Morala bi, doduše, ponuditi fotografije svoje djece ili fotošopirane slike s ljetovanja i sve bi bilo u redu. Ovakve se fotografije, snimljene pokraj kontejnera za smeće ili u njihovom najgorem izdanju, događaju i bivšim zvijezdama Hollywooda. I kada si izvan igre, još si roba koja može biti upotrijebljena i unovčena. Za nošenje s tom spoznajom potrebna je mentalna snaga, nadam se da je Ivana ima.

No, vratimo se Ivi Andriću. "Bore ulijevaju svakom poštovanje, daju draž i toplinu licima skromnih starica i dostojanstvo čelu mislioca, ali te iste bore na licu lijepe žene koja počinje stariti izgledaju kao zli pečati i ožiljci poraza, nešto nakazno, gotovo sramotno", pisao je u vremenu u kojem se za njihovo brisanje nije koristio botoks. U današnjem vremenu bore mogu biti dvojakog karaktera. Kod jednih su izraz stava i odlučnosti da se prirodno ostari, a drugima su one odraz neimaštine, jer je botoks skup i nije svima pristupačan. Posramljivanje Ivane Paris išlo je u tom pravcu. Žena koja se mjesec dana smrzavala radeći na adventskim štandovima možda ovako izgleda zato što nema novca za tretmane. To se nastojalo podcrtati jer ljudi jako vole priče o usponima, a još više one o padovima. Ivana je dodala da se ne ljuti niti na one koji je negativno komentiraju i vrijeđaju dok leže na kauču. Jedino joj je važno što o njoj misle ljudi koji je vole. Oni ne gledaju tako površno na stvari i to joj je najbitnije. Andrićeva junakinja Marta L. do kraja pripovijetke doživi valung, pa prosvjetljenje. Otvara modru kutiju s kremom i maže tijelo koje je izdaje. Pokreti je umiruju, pogled se miri s poznatim predjelom i po njemu razasutim kupačima, sa svijetom koji nepromijenjen postoji izvan njenih misli i svih promjena u njoj. U tom svijetu ima i mora biti negdje i nekako mjesta za sve. Za sve, pa i za bivše misice koje se zbog svoga izgleda nikome ne trebaju pravdati.