Sugar Ray Robinson, Muhammad Ali, Joe Louis, Jack Dempsey, Henry Armstrong, Roberto Duran. Tu ćemo se zasad zaustaviti. Ovo su neka od imena koja ćete pronaći na gotovo svakoj relevantnoj ljestvici najvećih boksača u povijesti. Osim što su upisali mnoštvo pobjeda, osvajali svjetske titule i oduševljavali svojim nastupima, svi navedeni boksači imaju još nešto zajedničko.
Gubili su. Ne jedanput, ne dvaput, nego višestruko puta. Muhammad Ali pet puta je poražen u ringu, Joe Louis iz tri meča izašao je kao gubitnik, dok je Jack Dempsey upisao duplo više poraza (6). Roberto Duran čak 16 puta poražen je tijekom svoje karijere, a Henry Armstrong upisao je 21 poraz. Sugar Ray Robinson, boksač kojeg mnogi smatraju najboljim među najboljima, čak 19 puta našao se na gubitničkoj strani.
Unatoč brojnim porazima, njihove pozicije među najvećima u povijesti zacementirane su i nitko ne može osporiti njihovu veličinu. No, u današnjem boksu poraz ima daleko veću težinu. Doslovno jedan poraz dovoljan je da se ugasi sav "hype" koji prati određenog boksača, a supertalentirane borce fanovi gotovo u potpunosti otpisuju nakon tog poraza. Sva ta "aura" nepobjedivosti dobila je ogroman značaj, posebno nakon što je Floyd Mayweather uspio okončati karijeru kao neporažen boksač (50-0). Primjeri poput Mayweathera, Rockyja Marciana (49-0) ili Andrea Warda (32-0) ipak su prava rijetkost u povijesti boksa i ne možemo očekivati da boks konstantno daje borce koji su "nepobjedivi" i završavaju karijere neporaženi.
Danas imamo primjere Terencea Crawforda (41-0), Naoye Inoue (28-0), Oleksandra Usyka (22-0), Dmitryja Bivola (23-0), Artura Beterbieva (20-0), Gervonte Davisa (30-0), Jarrona Ennisa (32-0) i još mnogih drugih koji drže svjetske titule, a još uvijek su neporaženi. No, takav trend doveo je boks do pada popularnosti. Premalo je međusobnih okršaja između onih najboljih, upravo zbog velike želje da se očuvaju te nule. Četiri svjetska pojasa nude priliku da unutar iste težinske kategorije imamo višestruke neporažene prvake, a nerijetko se događa da njihove međusobne obračune čak ni ne dočekamo tijekom njihovih karijera.
Usporedimo li omjere pobjeda i poraza u boksu s omjerima u MMA-u ili kickboksu, razlike su drastične. UFC-ovi prvaci nerijetko imaju nekoliko poraza u svom "scoreu", a samo je Ilia Topuria neporažen među aktualnim UFC-ovim prvacima. Zavirimo li u kickboks gdje su ipak i nastupi osjetno frekventniji, uočit ćemo kako Rico Verhoeven ima čak 10 poraza, a radi se o jednom od najboljih kickboksača u povijesti i aktualnom prvaku Gloryjeve teške kategorije. Tarik Khbabez kao prvak poluteške upisao je 11 poraza u dosadašnjoj karijeri, a nitko od trenutnih Gloryjevih prvaka ne može se pohvaliti nulom u rubrici poraza.
Velik dio krivnje ovdje snose promotori koji prečesto u prvi plan guraju upravo tu nulu u rubrici poraza i velik dio marketinške strategije baziraju upravo na tom podatku. Prevelika vrijednost pridaje se tom segmentu i stvara se dojam da poraz predstavlja "kraj svijeta" i zatvara vrata najviših boksačkih dometa. Oni nešto boljeg pamćenja sjećaju se riječi koje je Frank Warren izrekao prošle godine na račun Daniela Duboisa, nedugo nakon Danielovog poraza u meču protiv Usyka.
"Pao je nakon dva udarca koja nitko nije očekivao i iz kojih bih volio vidjeti da ustane. Pa, ustao je nakon prvog nokdauna, ali bih volio vidjeti da ustaje i nakon drugog. Ono što se dogodilo u toj rundi promijenilo je cijelu dinamiku borbe. Zaključak je, ako želiš biti najbolji, moraš stisnuti zube i moraš pogledati videozapise Tysona Furyja na podu i što je učinio da se podigne i vrati u borbu, jer to je ono što moraš učiniti.", tada je rekao Warren, a danas u Duboisu ima svjetskog prvaka u teškoj kategoriji.
Svi promotori kada u ruke dobiju perspektivnog mladog talenta, karijeru im grade na jednak način. Prvih 15-ak mečeva zapravo su faza karijere u kojoj se "nabija score" i pobjeđuju nedorasli protivnici kako bi statistika izgledala što impresivnije. "Hype" se uvelike bazira na samom "scoreu", ali nerijetko svjedočimo slučajevima gdje dolazi do bolnog osviještenja.
Dobar nedavni primjer svakako je i Jared Anderson. Mladi Amerikanac najavljivan je kao "budućnost teške kategorije" i novi predvodnik američkih teškaša. Jared je nizao pobjedu za pobjedom, 15 od svojih 17 pobjeda upisao je nokautom i samog sebe uvjerio je kako ima kvalitetu za svjetski vrh. Nakon početnih 17 pobjeda, došao je red na prvu pravu provjeru njegovih kvaliteta.
Martin Bakole našao se na suprotnoj strani ringa i uslijedio je debakl za Jareda Andersona. Bakole se pokazao znatno boljim boksačem i nokautirao je Andersona u petoj rundi borbe. "Hype" oko Jareda Andersona u potpunosti je splasnuo, a Jareda Andersona gotovo nitko više ne vidi kao budućeg svjetskog prvaka.
Gotovo identično gašenje "hypea" vidjeli smo i na primjeru Arslanbeka Makhmudova. Ruski teškaš zastrašujućih fizikalija nizao je pobjedu za pobjedom, predviđala mu se vrhunska karijera, a Makhmudov je uspio nanizati 18 uzastopnih pobjeda. Cjelokupna reputacija "strašnog teškaša kojeg se svi pribojavaju" pala je u vodu krajem prošle godine. Agit Kabayel uništio je Makhmudova u međusobnom okršaju, a jedan poraz bio je dovoljan da Makhmudova nitko više ne računa kao kandidata za svjetske titule.
Moramo spomenuti i Filipa Hrgovića. "El Animal" se otisnuo u profesionalce nakon Olimpijskih igara 2016. godine. Iza sebe je imao broncu na OI i sjajnu amatersku karijeru, a mnogi su mu predviđali odličnu profesionalnu karijeru. Posebno visoka očekivanja imala je hrvatska boksačka javnost. Mnogi su bili uvjereni kako Hrvatska ima budućeg svjetskog prvaka i da je pitanje vremena kada će Hrgović zasjesti na tron.
Hrgovićeva karijera također je građena na klasični način. Filip je redao pobjede protiv boksača koji jednostavno nisu ni trebali biti s njim u ringu, a u navrate je i sam Hrgović djelovao nezainteresirano boksajući protiv boksača za koje je i sam znao da ne predstavljaju gotovo nikakvu prijetnju. Problem je nastao kad se izgradnja karijere na taj način previše oduljila, a Hrgović u nedostatku adekvatnih izazova, ne samo da je prestao napredovati, nego je počeo stagnirati, možda čak i nazadovati.
Prvi veliki problemi izašli su na vidjelo u meču protiv Zhileija Zhanga, ali Hrgović je ipak uspio doći do pobjede u tom meču. Nešto manje od dvije godine nakon te pobjede, Hrgović je boksao za IBF-ov privremeni pojas, očekivanja su bila ogromna, ali Filip je pretrpio težak poraz od strane Daniela Duboisa. Hrvatska javnost gotovo u potpunosti je "digla ruke" od Hrgovića i njegovih šampionskih ambicija, a svih 17 ranijih pobjeda postale su nebitne nakon što je Hrgović ostao bez te famozne nule.
Mora li ta famozna nula predstavljati "kraj svijeta"?
Iako postoje jasni dokazi i argumenti da neporaženost uistinu ima veliku težinu u današnjem boksu, gubitak nule ne mora donijeti "kraj svijeta", odnosno gašenje svih ambicija kod mladih i perspektivnih boksača. Sjajan primjer kako se gubitak nule može svesti na nešto nevažno zapravo je primjer Daniela Duboisa. Naravno da je i Dubois prošao fazu karijere u kojoj se "nabija score", a neporaženost je očuvao sve do 16. profesionalnog nastupa. U 11. mjesecu 2020. godine, Dubois je po prvi puta u karijeri osjetio gorčinu poraza. Joe Joyce nadboksao je tada 23-godišnjeg Duboisa i došao je do pobjede nokautom u 10. rundi. Obrazac je bio isti kao i kod svih drugih perspektivnih boksača koji su padali na prvim težim ispitima.
"Ništa od njega. Nema ‘ono nešto‘ za sam vrh. Nije materijal za svjetsku titulu", komentari su koji uslijede u takvim situacijama.
Uvijek postoji opasnost da boksač povjeruje u takve navode i počne sumnjati u samog sebe. U tom slučaju karijera bi uistinu bila kompromitirana i teško se vratiti na pobjedničke staze. Dubois se ipak nije dao sputati prvim porazom. "Dynamite" je puno toga naučio u sebi u teškom meču protiv Joycea te se sredinom 2021. godine vratio pobjedama. Četiri relativno lake pobjede ostvario je Dubois, a zatim je uslijedio meč protiv Kevina Lerene i novo veliko iskušenje. Dubois je bio na rubu poraza u tom meču, doslovno je spašavao živu glavu, ali nije to bio onaj Dubois koji nikada prije nije osjetio teške situacije u ringu. Daniel je uspio prebroditi nekoliko nokdauna i "blitzkrieg" Kevina Lerene, da bi u trećoj rundi došao do pobjede nokautom. Teško je povjerovati da bi se Dubois snašao na jednak način da nije bilo tog poraza od Joycea.
Duboisu je jedan poraz značio više nego sve ranije pobjede
Najvažnije iskustvo Dubois je ipak stekao u meču nakon pobjede nad Lerenom. Daniel je u osmom mjesecu prošle godine boksao protiv Oleksandra Usyka, trenutno najboljeg teškaša na svijetu. Bio je to meč uoči kojeg su Duboisovi promotori imali velika očekivanja, a kompletnu britansku javnost zanimalo je može li Dubois konačno napraviti iskorak i suzbiti sve nedostatke koji su ga ranije pratili. Imao je "Dynamite" dobrih trenutaka u tom meču, ali kako je borba odmicala, Dubois se sve teže nosio s Usykovim tempom. Bilo je više nego očito kako Ukrajinac mentalno lomi Duboisa i engleski teškaš potpisao je kapitulaciju u devetoj rundi.
Na žestokom udaru javnosti našao se Dubois nakon tog poraza. Navodilo se kako mu nedostaje "borilačkog duha" i "srčanosti" za boks na toj razini, a spočitavao mu se i nedostatak kondicijske spreme. Ipak, gotovo punih devet rundi s Usykom pokazale su se značajnijim od svih ranijih pobjeda koje je ostvario.
Daniel Dubois nakon poraza od Usyka postao je bolji nego ikad prije! Danas mnogi pričaju hvalospjeve o njegovoj pobjedi nad Anthonyjem Joshuom, ali nemojte zaboraviti na Duboisov meč protiv Jarrella Millera. Bio je to prvi Duboisov meč nakon poraza od Usyka i kao da se osjetio nekakav "klik", nekakvo probijanje barijera koje su prije kočile Duboisa.
Jarrell Miller konstantno se kretao prema naprijed, primao je mnoštvo udaraca, ali Dubois ga nije uspijevao nokautirati. U nekim ranijim fazama karijere, Dubois bi potonuo, kako mentalno, tako i kondicijski. Millerov pritisak bi ga iscrpio, a činjenica da ga ne može nokautirati svojim najsnažnijim udarcima, navela bi Duboisa da počne sumnjati u sebe. Tijekom meča događali su se određeni trenuci gdje bi Dubois nakratko usporio i mnogi su pretpostavljali da slijede te famozne Duboisove "crne rupe" koje ga odvode u poraz, ali te večeri u Rijadu nešto je jednostavno bilo drukčije.
"Second wind" ("drugi vjetar/nalet"), termin je koji se nerijetko koristi u sportu, posebno u borilačkim sportovima. Radi se o situacijama gdje borac u jednom trenutku djeluje iscrpljeno i potrošeno, ali hvata "second wind" i dobiva novi, neočekivani nalet energije. Dubois je uhvatio "second wind" u okršaju s Millerom, ubacio je u višu brzinu i uspio je čak i završiti nevjerojatno tvrdog Millera. Prekid je nastupio osam sekundi prije kraja meča, a Duboisova izvedba bila je jedna od najimpresivnijih na eventu krcatom sjajnim boksačima (Joshua, Parker, Bivol, Opetaia itd.).
Trebao je Dubois takvu pobjedu, a dokaz da se uistinu promijenio dobili smo početkom šestog mjeseca ove godine. Daniel je tada boksao protiv Filipa Hrgovića za status IBF-ovog privremenog svjetskog prvaka. Hrgović je dobro otvorio meč i kod Duboisovih fanova sigurno je postojala bojazan kako će Daniel opet pokleknuti u velikom meču. Nakon prvih šest rundi, Hrgović je bio u blagom vodstvu, ali nova verzija Daniela Duboisa ne tone u takvim situacijama. Čak naprotiv, Dubois je u sedmoj rundi značajno podigao tempo, brutalno je tukao Hrgovića, da bi zatim u osmoj rundi došao do pobjede.
Meč protiv Joshue samo je "šlag na tortu" i kruna Duboisovog "preporoda". Da, imao je Dubois ranije u karijeri probleme s kondicijom, kao i s mentalnom snagom. Izgubio je i tu nulu, a ostao je i bez jedinice upisavši poraz od Usyka. Ali Dubois se nakon oba poraza vraćao bolji i jači nego prije.
Nokauti u prvoj rundi nad Joeom Cusumanom, Ebenezerom Tettehom itd. izgledaju impresivno i Duboisove promotore činili su zadovoljnim. Mogao se Dubois nastaviti "zavaravati" pobjeđujući takve protivnike, ali ono što je prošao u mečevima protiv Joycea i Usyka neusporedivo je važnije za njegovu karijeru koja je sinoć okrunjena svjetskom titulom.
Hrgović treba učiti na Duboisovom primjeru
Ovdje se vraćamo na Filipa Hrgovića. Naš "El Animal" doslovno je nestao sa scene nakon poraza od Duboisa. Ne oglašava se javno, ne najavljuje povratak, a sljedeći nastup nije na vidiku. Postoji bojazan da je Hrgović u potpunosti izgubio vjeru u sebe nakon poraza od Duboisa i upitno je kada će i hoće li se vratiti u ring.
Motivaciju ne treba tražiti dalje od Daniela Duboisa. Upravo na njegovom primjeru Hrgović može učiti i shvatiti kako njegova karijera nije propala prvim porazom. Uz dužno poštovanje Marku Radonjiću, Emiru Ahmatoviću ili Marku De Moriju, pobjede koje je Hrgović upisao u tim mečevima gotovo su beznačajne. Hrgović u tim mečevima nije osjetio "duboke vode", nije saznao kako će se nositi s pritiskom boksača kakav je Dubois i nije mogao spoznati svoje nedostatke u defenzivnom dijelu igre.
Filip je i dalje mlad teškaš (32), a vremena je više nego dovoljno za postići sve što je naumio. Vrijeme je da se Hrgović vrati i pokaže da gubitak te nule nije nešto tragično, nego nešto najbolje što mu se moglo dogoditi u ovoj fazi karijere. Dubois je dvaput gubio, a danas je svjetski prvak i jedan od trojice najboljih teškaša na svijetu. Gubili su i velikani koje smo spomenuli na početku ovog teksta, ali i dalje su velikani.
"Nikad poraz, samo lekcija", već je poprilično "izlizana" fraza, ali Daniel Dubois vođen tom frazom dogurao je do statusa svjetskog prvaka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....