Stjepan "Štef" Grgos, vlasnik i glavni čovjek sale u restoranu Kod Špilje, pripada uskom krugu iskreno profesionalnih, starinski pouzdanih ugostitelja kakvih je u samoborskom kraju, ali i šire, sve manje. Kao sveprisutni domaćin i čuvar tradicije, Grgos je godinama jedno od zaštitnih lica ovog restorana, a upravo njegova kombinacija rutine, prisutnosti i osjećaja za gosta i danas presudno oblikuje iskustvo restorana, koje je u najvećem broju elemenata i dalje vrlo dobro do izvrsno. Naše je iskustvo prilikom recentnog ručka u Špilji, dakle, bilo upravo takvo.
Usprkos paklenoj sparini na samom početku ovog ljeta, sjeli smo za jednu od ljepših restoranskih terasa. Ljubazna nas je konobarica odmah pitala što ćemo jesti, jer gosti ovdje uglavnom naručuju bez karte, ali nam je pritom donijela i jelovnik. Ručak smo otvorili vrlo svježim Šemberovim rosé brutom. Vinska karta restorana općenito je vrlo uzorna i gotovo isključivo hrvatska. Osim poznatih plešivičkih etiketa, koje čine dobar dio asortimana, ovdje se može pronaći i nekoliko izvrsnih macerata, dok su cijene cijelih butelja vrlo korektne. Uz ručak smo pili butelju plešivičke vinarije RJ, njihov Chardonnay Sur Lie, školski odnjegovan chardonnay na kvascima, punog tijela i dovoljno čvrste strukture da se dobro nosi s većinom jela koja smo jeli.
Ručak smo otvorili vrlo dobrim goveđim carpacciom (18 €) s bučinim uljem i svježom rikulom. Premda smo nedavno jeli gotovo identičnu izvedbu u jednom plešivičkom restoranu, ovdašnji je carpaccio bio nježniji, puterastiji i iznimno balansiranih kiselina, ponajprije zato što domaće bučino ulje nije preuzelo jelo.
Slijedio je fantastičan, školski tartar biftek (27 €) s tostiranim kruhom. Poželjnije bi bilo da je kruh domaći, no sam biftek bio je gotovo besprijekoran: old school u najboljem smislu te riječi, s ručno struganim mesom, finom ljutinom i koncentriranim kaparima, izveden s rijetko viđenom kulinarskom preciznošću.
Premda smo preskočili poznatu juhu od vrganja, teleća juha i juha od koprive bile su više nego ozbiljna kompenzacija. Teleća juha nije bila najdublje koncentrirana, ali su je izvrsni domaći rezanci čvrste teksture i nježna mrkva učinili vrlo uvjerljivom, dok je juha od koprive bila delikatna, kremasta i vrlo nježna.
I glavna su jela potvrdila ozbiljnost kuhinje. Ne pamtimo kada smo u nekom tradicionalnom restoranu jeli tako uspješan Wellington, makar izveden s lungićem umjesto bifteka (35 €). Precizno pečena i složena kora čuvala je mekane, umamijaste gljive i tanko rezani pršut, dok je meso bilo vrlo delikatno. Vrlo dobar bio je i mesni šug, pun okusa. Janjeća koljenica (22 €) bila je također jako dobra, meka i sočna, a sezonska salata posebno se istaknula svježinom i rijetko perfektno pogođenom začinjenošću.
Posebno nam se svidjela gesta da smo uz naručene deserte — tiramisu (6 eura) i štrudlu od trešanja s domaćim sladoledom (7,5 eura) — dobili i iznimno svježe sitne divlje borovnice. Sama štrudla bila je među boljim slatkim završecima ručka: rahla, čvrsta i ispunjena trešnjama, duboka, koncentriranog okusa. Tiramisu je bio dobar, premda ne i antologijski, s ugodno naglašenom aromom ruma. Na račun kuće nakon deserta dobili smo i čašu dobro ohlađenog pelinkovca.
Kod Špilje nije jeftin restoran, ali redoviti gosti toga su ionako svjesni. No kada se u jednadžbu uključe kvaliteta namirnica, ambijent i danas već gotovo iščezla razina usluge, postaje jasno da ovdje cijena ipak ima svoje uporište. Najveći dio tog iskustva i dalje nosi Štef, jedna od rijetkih doista profesionalnih, kultnih figura restoranskog servisa u Hrvatskoj. Kad se jednom povuče, a nadamo se da taj trenutak nije blizu, hrvatsko će ugostiteljstvo ostati bez jednog sasvim posebnog čovjeka. Stoga posjet Špilji, odnosno Štefu i njegovoj obitelji, srdačno preporučujemo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....