Uvriježeno je mišljenje, uglavnom točno, da se talijanske vojne snage u Drugome svjetskom ratu baš i nisu istaknule. Poznati su po brzim predajama, bježanju s položaja i uglavnom velikoj vojnoj neučinkovitosti. Saveznička Njemačka više im je puta morala priteći u pomoć kako ne bi doživjeli potpuni slom i sramotni poraz.
Spasili su ih u Grčkoj, gdje su ih slaba grčka vojska i još slabiji biritanski ekspedicijski korpus gotovo bacili u more, u Libiji im je u posljednji tren doletio generalfeldmarschal Erwin Rommel , njihova legija na istočnom bojištu u predjelu Dona raspala se gotovo istog trena kada je i stigla, a partizani u Jugoslaviji s tom su se “ozbiljnom” vojnom silom obračunavali bez većih problema.
Ipak, dvije su postrojbe talijanskoj vojsci malo osvjetlale obraz. Jedna je padobranska divizija Folgore, koja je osnovana radi zračnog desanta na Maltu, a kada se od te akcije odustalo, prebačana je na bojište u Libiju, gdje se iskazala svojim herojstvom. Od inicijalnih 12 tisuća vojnika, britanski su ih vojnici zarobili samo šesto, i to kada su ostali bez ijednog metka.
No, jedna specijalna postrojba Britancima je zadavala više muka nego padobranska divizija Folgore: ta mala specijalna jedinica, X flotilla MAS, uspjela je paralizirati britansku flotu u Sredozemnom moru. Tom postrojbom pozabavio se talijanski povjesničar Alessandro Massignani u svojoj posljednjoj knjizi “The Black Prince And The Sea Devils: The Story Of Valerio Borghese And The Elite Units Of The Decima Mas’.
Zapažena akcija
Nakon što su u studenome 1940. britanske pomorske i zračne snage gotovo uništile talijansku flotu u bici kod Taranta, talijanski admiralitet bio je prisiljen promijeniti do tada prihvaćenu strategiju bitke velikih brodova. Talijani su uvidjeli da, premda imaju snažnu ratnu mornaricu, ni u kom slučaju ne mogu parirati britanskoj floti. No, neprijateljsku flotu trebalo je uništiti na bilo koji način kako bi se omogućila nesmetana opskrba njemačko-talijanske oklopne armije koja se borila u Sjevernoj Africi. Spasonosno rješenje zbunjenim talijanskim admiralima ponudio je princ Junio Valerio Borghese koji je u tajnosti osnovao svoju specijalnu postrojbu.
Talijani su jedini u svijetu napravili torpedo kojim bi upravljala dva ronioca. Oni bi se jednostavno trebali probiti u neprijateljsku luku, doći do broda, odvojiti minu i zakvačiti je za brod. Tempirani upaljači dali bi im dovoljno vremana da se sigurno udalje.
Nakon priprema i brojnih vježbi specijalci su bili spremni za akciju. Za vrijeme svoga aktivnog djelovanja izvršili su velik broj akcija s dosta velikim uspjehom. Napadali su savezničke brodove u dobro utvrđenim lukama, poput Gibraltara, La Vallete na Malti, Dakara, a drznuli su se čak i uništavati brodove u Iskanderunu u neutralnoj Turskoj. No, najzapaženija akcija, kojom se i u svojoj knjizi posebno pozabavio Alessandro Massignani, bio je prepad na aleksandrijsku luku u kojemu su šestorica talijanskih ronioca potopila dva britanska bojna broda i jedan tanker.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....