Jedan od televizijskih projekata koji nas zabavljaju od jeseni nova je dramska serija Nove TV "U dobru i zlu". Među mladim imenima koje ćemo zahvaljujući tom projektu imati prilike upoznati ono je glumice Lene Medar, koja u seriji igra Lorenu Šimat, "hrabru, radišnu, ponekad nesigurnu mladu djevojku koja više od svega voli svoju obitelj".
Medar, koja se veseli nadolazećoj premijeri te uživa u svojem "prvom velikom projektu", javnost je kao glumicu imala priliku upoznati, među ostalim, i zahvaljujući posljednjem filmu redatelja Lukasa Nole "Escort".
"Snimanje filma s Nolom najljepše je iskustvo koje sam dosad imala. On je bio toliko posvećen, inspirativan i genijalan redatelj, ali i silno šarmantan i prekrasan čovjek. Toliko me lijepo vodio kroz cijeli proces rada, vjerovala sam mu u potpunosti, a smatram da je to najvažnije u radu - imati povjerenja u redatelja. Osim Lukasa, tu je bio i Živko Anočić koji je bio predivan partner, uživala sam raditi s njim. Sve smo radili s lakoćom, igrali smo se. Nevjerojatno sam im zahvalna na tom procesu", priča Medar, koja je još kao djevojčica pokazivala interes za izvedbene umjetnosti.
Odmalena je obožavala plesati i pjevati, pa bi mamu, tatu, baku i djeda tjerala da gledaju, a ponekad s njom i izvode njezine koreografije.
"Kažu da sam obožavala biti u centru pažnje i biti mala šefica. Iako sam bila premala da bih se sjećala, jedna od najdražih priča iz djetinjstva mi je ona kada sam se s četiri godine prijavila na natjecanje Izbor za Barbie Girl. Bila sam uvjerena da ću pobijediti, a roditelji su htjeli da mi to bude lekcija kako ne mogu uvijek misliti da ću biti najbolja. Na kraju sam ipak pobijedila, osvojila krunu i lentu Barbie Girl. Uvijek sam voljela nešto izvoditi pred ljudima. U osnovnoj školi inzistirala sam da me upišu u učilište ZKM-a, gdje sam bila sve do upisa na Akademiju. Za glumu sam se ozbiljnije počela zanimati tijekom srednje škole kada sam se uključila u dramsku skupinu Gordogan u I. gimnaziji. Vodio ju je profesor Ivan Janjić, koji me dodatno ohrabrio da pokušam upisati Akademiju. Zahvalna sam mu što nas je tijekom cijele srednje škole umjetnički odgajao", pripovijeda te objašnjava da glumu voli zato što se temelji na igri i lakoći, opetovano tjera na istraživanje samoga sebe i života, ne trpi kalkulacije, nego zahtijeva da se glumac bez zadrške baci u nepoznato.
Ponekad je to zastrašujuće, ali i vrlo uzbudljivo, tvrdi Medar, koja se prva u obitelji profesionalno bavi nekom umjetnosti.
"Moja je mama vrlo kreativna osoba, u mladosti je plesala suvremeni ples, poslije aerobik, vješta je u oslikavanju raznih predmeta, šivanju i izradi manjih komada namještaja, a tata izvrsno crta. Ja nisam preuzela takvu vrstu kreativnosti, ali neke komadiće njihove umjetničke osobnosti sigurno jesam. Koliko znam, s glumcem Vladimirom Medarom nismo u rodu. Tata se nije baš previše potrudio saznati imamo li još kojeg glumca u obitelji. Valjda sam mu ja dovoljna", šali se Medar.
Odrasla je u Zagrebu, a od pete godine živi u, kako kaže, "najljepšem zagrebačkom kvartu" - Dugavama, čija je najveća mana, dodaje, udaljenost od centra grada, zbog koje na prijevoz gubi i do sat vremena.
"Imala sam lijepo djetinjstvo, koje je obilježio sport. Dolazim iz sportske obitelji, moj dida Darko bio je nogometaš Zagreba, mama je preuzela sportske korijene i samo nam ih proslijedila dalje. Cijeli život sam u sportu, trenirala sam gimnastiku, ritmičku gimnastiku, skokove u vodu, vaterpolo, a moja najveća ljubav je svakako tae kwon do, u kojem imam i crni pojas. Imam i dvije mlađe sestre koje su također spoj umjetnosti i sporta: starija sestra Petra studira na Kineziološkom fakultetu, a mlađa sestra Tara bavi se suvremenim plesom", otkriva Medar, koju je mama, kad god je bilo moguće, vodila na predstave. Osim kazališta, u djetinjstvu su je fascinirali i Pokemoni i Digimoni. Mogla ih je, priznaje, gledati satima, a sva imena znala je napamet.
Kasnije, tijekom srednje škole, zaokupljali su je, pak, filmovi kao što su "Eternal Sunshine of the Spotless Mind", "Her" i "Lost in translation".
"Ti me filmovi uvijek nekako ispune tugom, ali i ljepotom i toplinom. Jako volim ljubav, nježna sam, valjda zato. Voljela bih snimati takvu vrstu romantičnih filmova. Osim toga, uzbuđuju me do kraja estetični filmovi, na primjer filmovi Wesa Andersona. Osim toga, voljela bih snimati i neki povijesni film. Jako volim seriju ‘The Great‘; takva scenografija, kostimografija i scenarij silno su mi zabavni i impresivni", podijelila je s nama glumica, koja je glumačku vještinu brusila na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.
Razdoblje koje je provela na Akademiji smatra dosad najljepšim u životu. To ne pripisuje samo instituciji nego i činjenici da je to bilo vrijeme njezina odrastanja i sazrijevanja.
"Tamo sam doživjela puno lijepih, ali i ne tako lijepih stvari, no sa sobom sam odlučila dalje u život ponijeti isključivo one lijepe. Moje divne kolege, neke profesore bez kojih ne bih bila ovdje gdje sam sada, korisna iskustva i znanja koje sam stekla tijekom školovanja i, najvažnije od svega, prijatelje za koje znam da će biti uz sebe cijeli život. Tijekom prvih nekoliko godina studiranja provodili smo više vremena u toj zgradi sa svojom klasom nego u vlastitom domu s obitelji. Bili smo zbilja mala, blesava familija. Jeli smo i pili zajedno, plakali zajedno, smijali se zajedno, mučili se zajedno i veselili se zajedno. To je iskustvo koje ne možeš doživjeti ni na jednom drugom fakultetu", uvjerena je Medar.
Tijekom svoje, zasad još skromne profesionalne karijere okušala se na kazališnim daskama i na serijama i filmu, no za razliku od nekih svojih kolega, imala je više prilike snimati nego raditi u kazalištu. Zbog toga, priznaje, ima osjećaj da se ispred kamere bolje snalazi.
"Volim i kazalište i film i nadam se da ću imati priliku istraživati oba medija. Voljela bih zaigrati u nekoj dramskoj predstavi; to još nisam imala prilike iskusiti", kaže glumica, koju posebno inspiriraju hrabri i posvećeni glumci poput Jadranke Đokić, Ksenije Marinković i Nine Violić. One su je fascinirale "briljantnom igrom, lakoćom i hrabrošću koje su upisivale u svoje uloge". Uživa, dodaje, gledati i izvedbe Krešimira Mikića i Matiju Čigira te se nada da će jednog dana imati priliku s njima dijeliti kadar ili scenu.
Od stranih glumica posebno joj je draga Olivia Colman, koja "nosi nekakvu toplinu, jednostavnost i lakoću u svojoj igri".
Govoreći o redateljima, ističe profesoricu Doru Ruždjak Podolski, s kojom je radila na diplomskom ispitu - "Posljednjem Čehovu u Hrvatskoj". U budućnosti bi voljela surađivati i s Vanjom Jovanovićem koji "radi izvrsne predstave i posebno dobro vodi glumce kroz proces rada".
Kako je njezina karijera tek u začetku, zna da bi od mudrosti iskusnijih kolega mogla profitirati, pa je otvorena za njihove savjete. Jedan stariji glumac savjetovao joj je da bude strpljiva, radi i igra se, sve s lakoćom. Pitao ju je i zašto se stalno brine i opterećuje kada može jednostavno raditi na sebi, truditi se i uživati u svemu što joj se na putu događa.
"Trenutno pokušavam slušati taj savjet, radim i veselim se svemu što će mi sutra donijeti. Ponekad je teško tako razmišljati, naravno da je zastrašujuće baviti se profesijom u kojoj često, pogotovo kao mlada glumica, nemam sigurnost zaposlenja. Ponekad to može biti i uzbudljivo jer nikad ne znaš koja se vrata mogu nenadano otvoriti. Najveći izazov s kojim sam se dosad susrela u ovome poslu bio je kako živjeti u periodu kada nemaš posao ni planirane projekte. Volim raditi i živjeti ubrzanim tempom, imati isplaniran i ispunjen dan. Teško je kada se dogodi neki dulji period u kojem znaš da nećeš imati posla. Počnu se javljati razna pitanja... Zašto me nitko ne zove u nove projekte? Hoće li ovako biti zauvijek? Jesam li uopće dobra glumica i trebam li se nastaviti baviti ovim poslom ili jednostavno odustati? Ti su trenuci posebno teški, ali naučila sam da trebam biti strpljiva, nastaviti truditi se, a na kraju je bitno imati i malo sreće. Na kraju sve ipak bude dobro, tako bar želim vjerovati", priča.
Glumi je maksimalno posvećena, no ona joj ipak ostavlja prostora i za drugu ljubav - sport.
"Zimu iskoristim da odem na skijanje. Skijam od treće godine. Poseban je gušt spuštati se po planini dok u toj brzini čuješ samo fijukanje vjetra, a na koju se god stranu okreneš, vidiš planine prekrivene snijegom. Ostatak godine treniram neku kombinaciju pilatesa i joge, volim otići na Sljeme, a u posljednje sam vrijeme sa svojim prijateljem i trenerom Martinom krenula u teretanu. Posljednjih nekoliko godina i trčim. Prije se nisam bavila takvim vidom aerobne aktivnosti. Na samom početku bilo mi je jako teško, osim što je bilo strahovito dosadno. Dok sam trčala, razmišljala sam samo o tome kada će to mučenje završiti i zašto si to radim. No, sada sam u trčanju počela uživati. Kad pobijediš vlastitu glavu i misli koje te mogu bezrazložno sabotirati, osjetiš neku posebnu satisfakciju. Ponekad tijelo treba osluškivati više nego glavu. Ljudsko je tijelo sposobno za nevjerojatne stvari", pripovijeda Medar, koja je ponosna što je nedavno istrčala svojih prvih deset kilometara.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....