Zašto je tako teško zaljubiti se u nekoga tko razumije što pričam?!

Nesporazumi.... Ima ih toliko da se ponekad pitam kako je moguće da ovaj svijet i toliko nas na njemu, funkcionira ovako harmonično. S toliko nesporazuma, s toliko uvjerenja da 'sam samo ja u pravu', s toliko individualnih pogleda na istinu čudim se da nema više tragedija, ratova i nesreća nego ih zaista ima.

Čak i u onim segmentima života koje možemo pokazati ili dokazati, vidjeti pa stoga i vjerovati ili pak neupitno osporavati, dešavaju se nesporazumi. No, koliko nam je teško tek u ljubavi i vezama gdje svatko ima svoju nedokazivu istinu, gdje smo gotovo uvjereni da je to univerzalna istina...

One me savršeno razumiju

Čini mi se da ovaj tekst sebi samoj pišem jer nikako da shvatim da ako ja govorim ljubavni sanskrt ne mogu pokušati ostvariti sreću i harmoniju u dugotrajnom odnosu s ljubavnim Mađarom. O, zašto je tako teško zaljubiti se u nekoga tko razumije što pričam, koga ja razumijem, tko koristi jednake riječi da bi mi opisao jednake osjećaje i potrebe? Zašto Marija, dođavola, i Silva govore sanskrt?

Mog dragog bi, kad je riječ o jeziku ljubavi, razumjela i osoba iz pokrajine Mandarin u Kini. A ja imam tako puno za reći! A on ima tako puno toga što ne zna čuti! Kako prevesti? Kako se razumjeti? Kako ispravno prenijeti značenje riječi koju jedan od nas u svojem ljubavnom vokabularu uopće nema?

Ma ima i šarma u tim nesporazumima, ne smijem biti nepoštena. Ima neke magnetske privlačnosti od koje nam se zavrti u glavi, a kroz pleksus prolete oni sitni leptirići. Ima i nesporazum svojih čari na početku. 'Slušaš' geste više nego riječi - te posebne, jedinstvene vizualne složenice za koje je Milan Kundera fantastično rekao da su možda važnije i od samih ljudi, jer nose čak i više individualnosti od individualca.

Slušaš vibraciju koja se rađa, gledaš rijeku koja tek poprima tok, tek stvara svoje korito, oboružana si prevoditeljima (čitaj: prijateljicama) i sve je baš onako kako je i Goethe rekao: svaki početak je predivan, a cilj je tek mjesto za odmor. Malo što može krenuti krivo, a nesporazumi su slatki jer ja opet ne pomišljam, ma koliko iskusna bila, da sada stvaram korito te rijeke koju poslije nikada i nikako neću moći promijeniti, ali fućka se meni na početku: ja, obavijena i opijena tim magličastim velom ljubavi u nastajanju, idem tamo gdje i leptirići idu (a to je obično Burkina Faso ili Zimbabve) dok me mozak uopće ne zanima. I mozak, izgleda, priča jezik koji ne razumijem.

Zaljubljujemo li se mi možda u nesporazume?

Tražimo li mi nesvjesno težinu? Zašto je baš ono neprevedivo toliko lijepo? I zašto, ako je već neprevedivo lijepo, ne može ostati lijepo ako ostane neprevedivo, već s vremenom postane mučno? Zašto harmonija nema elektriciteta, nema naboj?

I, naposljetku, gdje je granica neprevedivog? Gdje je ona crta kada više nema smisla? Kako da znamo čini li on zaista sve što može i/ili ne činimo li mi previše jer kada govorimo jezik koji onaj drugi razumije onda se moramo odreći jezika koji mi sami razumijemo. Kako da prepoznamo granicu jednakosti i fer play-a? Kako da znamo da nismo dale previše ili pak premalo?

Jer, sada je već gotovo sigurno, nesporazumi stvaraju čaroliju, magiju, iluziju, no ako im damo vremena iscrpit će nas, izmoriti, razočarati. Ako im damo vremena ili ako se pokušamo služiti pantomimom ne bi li preveli svoje emocije, želje i potrebe (ekvivalent tome mogao bi biti npr. Idiota od Dostojevskog pročitati jezikom znakova) naći ćemo se na kraju da govorimo jedino šutnjom. Šutnjom riječi i šutnjom gesta.