Svađe u vezi nisu problem, problem je ono što se događa nakon njih

Postoji mala bol, ali ona koju svi poznajemo: pogrešna riječ, ignorirana poruka, šala koja boli. Naravno, to nije ništa dramatično, ali ipak se nešto mijenja nakon toga. Atmosfera se hladi. Velike krize u vezi rijetko dolaze kao grom iz vedra neba, puno češće nastaju upravo iz niza malih boli koje nitko ne misli da bi trebalo zacijeliti. Ipak, u psihologiji postoji takozvani proces intervencije prije nego što „pukotina” postane „poderotina”. Taj se proces naziva „puknuće i popravak”. Radi se o sposobnosti prepoznavanja kada se veza raspada i intervencije prije nego što udaljenost postane nepremostiva.

- Razlika između veze koja raste i one koja se gasi nije odsutnost sukoba, već sposobnost da se on popravi. Jer sam sukob nije problem, problem je ono što se događa nakon njega - kaže Valentina Vicari, klinička rehabilitacijska psihologinja.

Sukob testira sigurnost u vezi

- Kad se svađamo, rijetko je to zbog kašnjenja na večeru ili zaboravljenog telefonskog poziva. Ispod banalnog razloga za svađu, gotovo uvijek postoji dublje pitanje: „Mogu li se i dalje osjećati sigurno s tobom, čak i kad me povrijediš?”. Svaki sukob testira osjećaj sigurnosti koji postoji u vezi, a popravak je odgovor na to pitanje. To je trenutak kada drugome kažemo: „Ono što se dogodilo je važno, ali i ti si mi i dalje važan/na.” Kada ovaj korak nedostaje, rane ostaju otvorene. A rana koja ostane otvorena poprima oblik ogorčenosti. Velike krize ne nastaju iz svađe. Nije sukob taj koji stvara distancu, već osjećaj da si ostavljen sam u sukobu, i to je ona neugodna istina - objašnjava Vicari.

Greška koju svi činimo

Kad se osjećamo loše, želimo odmah sve popraviti, razgovarati, razjasniti, riješiti. Ipak, upravo ovo je najgori trenutak.

- Kad smo povrijeđeni, ljuti ili uplašeni, naš živčani sustav prelazi u obrambeni način rada. Mozak prestaje tražiti razumijevanje i počinje tražiti zaštitu. Pripremamo protuargumente, prikupljamo dokaze, razmišljamo o tome kako se obraniti. Empatija je u tom trenutku samo nejasno sjećanje. Zato pokušaj popravljanja stvari dok sukob još bjesni donosi rizik od pogoršanja situacije - obrazlaže Vicari. Dodaje da prvo moramo povratiti prisebnost, a tek tada možemo ponovno istinski razgovarati.

Pravo vrijeme za popravak

I tu dolazimo do jednog od najosjetljivijih pitanja u životu para. Neki osjećaju potrebu odmah razjasniti stvari kako bi smanjili tjeskobu i ponovno stekli sigurnost, a drugima treba vremena da obrade što se dogodilo prije nego što o tome mogu opet razgovarati. Tko je u pravu? I jedni i drugi, tvrdi stručnjakinja.

- Niti jedan pristup nije pogrešan. Svatko ima različito vrijeme za obradu emocija. Pravi kompromis nije odlučivanje tko bi se trebao prilagoditi onome drugome, već mogućnost pružanja utjehe oboma. Oni koji osjećaju potrebu za distanciranjem trebali bi izbjegavati nestajanje u tišini. Mogu ponuditi objašnjenje poput: „Trebam vremena za razmišljanje, ali razgovarat ćemo o tome ponovno.” Još bolje je dodati i vremenski okvir te reći da će to biti sutra, za nekoliko dana ili sljedeći tjedan. Tako se prekid razgovora ne doživljava kao napuštanje – ističe psihologinja. S druge strane, napominje i da bi oni koji bi željeli odmah riješiti situaciju trebali naučiti tolerirati čekanje, vjerujući u predanost partnera.

Riječi koje je bolje ne reći

Postoje fraze koje prekidaju svaku mogućnost popravljanja puknuća. Primjerice, „Pretjeruješ” ili „Previše si osjetljiva”. Ali i sarkazam, omalovažavanje i prezir.

- Razlog je jednostavan. Te riječi ne kritiziraju nečije ponašanje, već napadaju identitet druge osobe. A kad se osoba osjeća napadnutom u vlastitom identitetu, prestaje slušati i počinje se braniti, a tada udaljenost ponovno raste - kaže Vicari.

Do popravka u četiri koraka

Psihoterapeutkinja smatra da nije dovoljno reći „Žao mi je”.

- Zapravo, ponekad je to samo brzopleto postavljen flaster preko pukotine koja nastavlja rasti. Pravi popravak uključuje četiri koraka. Prvo, preuzimanje odgovornosti za vlastito ponašanje. Zatim, pokazivanje da razumijete utjecaj koji je to ponašanje imalo na drugu osobu. Potom, objašnjavanje svoje namjere, bez korištenja iste kao opravdanja. I na kraju, konkretno obvezivanje da ćete u budućnosti postupiti drugačije. Jer same riječi ne obnavljaju povjerenje, povjerenje se rađa kada riječi prate djela - poručuje Vicari.

Ima li spasa za par?

Oni koji svakodnevno rade s parovima, s vremenom razvijaju poseban radar. Postoje znakovi koji odmah otkrivaju je li par još uvijek „živ”. Za Vicari, prvi takav znak je znatiželja.

- Kada unatoč ljutnji i razočaranju jedno od dvoje nastavi pitati: „Što ti se dogodilo?” umjesto da se zaustavi samo na „Kako si mi to mogao učiniti?”, to je znak da je veza još uvijek živa. Znatiželja je suprotnost osudi, to je želja za razumijevanjem. I to je jedan od najboljih pokazatelja da ljubav nije izumrla – objašnjava. Drugi znak je, po njezinu mišljenju, sposobnost preuzimanja barem male količine odgovornosti.

- Kada sukob prestane biti igra između krivog i nevinog i postane nešto što pripada vezi, otvara se ogroman prostor za rekonstrukciju – poručuje.

Prevencija je važna i u vezi

Problem je u tome što često počinjemo brinuti o vezama tek kad se nešto pokvari. Isto činimo i sa svojim zdravljem: poduzimamo nešto tek kad se pojavi bol. Pa ipak, prava snaga veze dolazi iz prevencije, a ona se sastoji od malih, svakodnevnih interakcija, iskrenog pitanja kako je drugoj osobi, prisutnosti, priznanja partnerova truda, izražavanja zahvalnosti.

- Mnogi ljudi uzimaju zdravo za gotovo sve što druga osoba učini za njih. Ali osjećaj da su viđeni i prepoznati jedna je od temeljnih potreba svake veze - ističe psihoterapeutkinja.

Deset minuta dnevno

Kad bi trebala odabrati samo jednu naviku koju bi preporučila, Vicari bez oklijevanja poručuje: „Odvojite svaki dan malo vremena, dovoljno je deset minuta. Deset minuta bez telefona, bez razgovora o djeci, računima ili organizaciji tjedna. Deset minuta da se ponovno pogledate. I možda podijelite nešto na čemu ste zahvalni. Možda vam se to čini malo, ali upravo su te male, ponovljene geste ono što gradi povjerenje. Jer odnosi se grade, troše i popravljaju trenutak po trenutak, čak i u najobičnijim danima i situacijama - zaključuje Vicari.