Neću dozvoliti da jezičac na vagi moje i sudbine osobe koja mi je nekada značila sve bude netko treći...
 Foto: iStock
Čudna sila

Nikako da odlučim: otići ili ostati...

U posljednje vrijeme svašta mi se izdešavalo u životu, no zapela sam u nedostatku odlučnosti koja me sputava da ponovno živim punim plućima...

Sigurna sam kako se mnogima među vama u životu barem jednom dogodilo da ste se ulovili u razmišljanju kako bi sve bilo bolje kada biste ostavili svog partnera. Znam, neki će to teško priznati čak i sami sebi, no oni koji se to ne boje priznati zasigurno će znati kako se sada osjećam.

Možda ću vas razočarati što u ovom nastavku, koji ste eto čekali malo duže, ipak neće biti priče o seksu, mojim i izletima moga Gospodina, ali svakako će biti riječi o otkrivanju intime, one puno dublje, ranjivije i smislenije od samog tjelesnog razotkrivanja.

U posljednje vrijeme svašta mi se izdešavalo u životu, no zapela sam u nedostatku odlučnosti koja me sputava da ponovno živim punim plućima...

Igrom slučaja ili sudbine u rukama mi se našla knjiga naslova "Ostati ili otići". Darovala mi ju je draga prijateljica ne znajući što se zbiva u mojoj glavi i kako se upravo tom dvojbom bavim već neko vrijeme. Uglavnom, djelo je to britanske psihologinje Beverly Stone koja se gotovo 30 godina bavi savjetovanjem partnera u braku, vezama i odnosima unutar obitelji, ali i poslovnih organizacija.

Kako je samo znala?

Već na samom početku istraživanja spomenute knjige, stala sam i zaplakala. Pisala je tamo moja tvrdnja s početka ovog teksta, a u nastavku je autorica još i dodala: "Početna odlučnost da u svom životu okrenete novu stranicu i krenete ispočetka i sami - raspline se u trenutku kada dođete kući, pa sve ostaje samo u mislima i ne pomičete se s mjesta. Sa svojim partnerom i dalje se svađate ili uopće ne razgovarate ili pak vodite dugotrajne razgovore koji ne vode rješenju..."

- Kako li je samo u pravu... - pomislila sam.

Doista, svaki dan izgledao je kao déjà vu po scenariju opisanom u toj knjizi.

Kako sam se svakom stranicom sve više primicala sredini rasla je moja doza hrabrosti u odluci da ponovno budem sretna, da otvorim novu stranicu u svom životu. Zapravo, da napokon preuzmem rizik i odgovornost za svoje postupke i uvedem promjene kojima bih sama sebi omogućila živjeti smisenije, spokojnije i ljepše.

Agonija

No, kako bih zaklopila korice knjige i izronila iz energije koju mi je pružala, tako je i moja odlučnost u namjeri da izađem iz veze koja me više ne čini sretnom - jenjavala. I tako iz dana u dan. Agonija. Je.ena agonija.

Svako jutro budim se sve umornija. Žar u očima se ugasio... Osjećam da gubim sebe. Dio po dio.

Smoći snage i promijeniti život nije lako. Znala sam to oduvijek, prelomila bih to preko usana tako lako kada bi se netko drugi u mom životu našao u sličnoj situaciji. Ipak, da je toliko teško, nisam znala.

- Strah me. - čula sam se jednu noć kako govorim sama sebi.

Uspravila sam se i sjela na rub kreveta prizivajući svoj duh iz polusna.

Roj upitnika

- Jesi li ti to sad rekla da te strah? - govorila sam sama sebi bez da sam ispustila glas - Čega te strah? - nastavila sam.

Kao brzi film u mojoj su se glavi počele redati slike. Bili su to odgovori na moja pitanja. Strah me je da možda griješim. Strah me je da će biti gore. Strah me je i reakcija okoline, roditelja, prijatelja. Strah me je i da ga ne povrijedim. Strah me je neizvjesnosti.

- Ooo, da. Neizvjesnosti. - šapućem u tišini.

Ta riječ bila je okidač za tisuću drugih pitanja. Hoću li uopće biti sretna ako to učinim? Hoću li opet voljeti? Hoće li netko voljeti mene? Hoću li moći sama? Hoću li uspjeti sama? Hoću li se moći financirati? ... Roje mi se upitnici nad glavom.

Neodlučnost na putu

Brzo sam shvatila da sam totalno neodlučna. Gledam Gospodina i u jednom trenutku mi je totalno simpa koliko je zanesen u stvari koje voli pa pomislim kako bih se možda trebala još malo potruditi, a već u drugom me iritira što, primjerice, preglasno priča na telefon. Da, glup je to argument, ali iz nepoznatog mi razloga mogla bih ponekad ispovraćati žuč koliko mi je odbojan...

Sramim se. Nikada se nisam nadala da ću u životu moći izgovoriti ili osjetiti tako nešto za nekoga koga sam jednom beskrajno voljela i za koga znam da voli mene...

I onda dođe noć. Redovito besana ili umotana u znoj i noćne more koje projeciraju moje strahove. Pa svane jutro. Ni sunce u ovu kasnu jesen me više ne veseli.

- Nešto se mora promijeniti! - govorim si plačljivo ili, pak, oštro gotovo svakog jutra dok gledam svoj ne baš lijepi odraz u ogledalu.

"Ono što ne smijete činiti jest nastaviti živjeti u istoj situaciji i promatrati je s užasom i gađenjem. To ne samo da će vam strašno iscrpiti energiju, nego ćete potratiti svoj život i razboljeti se", pisalo je u knjizi.

No, ne uspjeva mi. Imam dojam kao da sam zalutala u ogromnom labirintu u nekom aristokratskom perivoju gdje me iza svakog ugla čeka neka novo iznenađenje, ali ne i izlaz.

Probala sam već, po uputi spomenute psihologinje, pobliže sagledati svoje izbore. Imam ih dva:

  1. Podnositi krivnju i stres zato što ništa ne činim, hodati pognute glave, igrati na sigurno, ostati u odnosu koji me čini nezadovoljnom, svjesna da nisam sretna...
  2. Podnositi tjeskobu i stres koji su povezani sa skokom u neizvjesnost i izložiti se riziku da budem sretna i ispunjena time što donosim odluku koje se držim i djelujem.

Zašto je to tako prokleto teško? Zašto me ni jedan od ta dva izbora zapravo ne zadovoljava? Što ja zapravo želim?

- Nemam pojma. - zaključujem.

Ne želim razmišljti o najgorim scenarijima kako bi mi predložila ova psihologinja da joj se kojim slučajem nađem na terapiji, a ne želim ni idealizirati najbolji mogući scenarij jer imam podosta životnog iskustva da bih još uvijek vjerovala u utopiju.

Zaklopila sam knjigu. Neću dozvoliti da jezičac na vagi moje i sudbine osobe koja mi je nekada značila sve bude netko treći... Ali, kad zaista osjetim da je došlo vrijeme, sada još ne.


Prepreke koje ćete vi možda svladati bolje od mene

Ako ste kojim slučajem u situaciji koja je slična mojoj možda vam pomognu ovi savjeti. Meni (još) nije pošlo za rukom. Ali, tko zna, ja nisam s tim imala iskustva u drugim vezama, a gospođa koja potpisuje knjigu s tim se suočava svaki dan, pa valjda zna o čemu priča... U svakom slučaju, želite li uspjeti u namjeri da zatvorite ovo poglavlje života i krenete u novi - sretniji, tada morate svladati ovih šest prepreka:

  • Budite autentični - izložite se riziku i budite onakvi kakvi jeste (a ne onakvi kakvima vas drugi žele).
  • Prihvatite tjeskobu kao pozitivno, temeljno ljudsko iskustvo (prestanite joj se prepuštati).
  • Život koji imate učinite značajnim (a ne onakvim kakav ćete požaliti).
  • Preuzmite odgovornost za svoju situaciju (ne okrivljujte druge).
  • Budite svjesni da uvijek imate izbor (niste zarobljeni kao što mislite).
  • Živite po vlastitim vrijednostima i pravilima (a ne po tuđima).

1 šalica šipkovih bobica
1/2 šalice pirea od buče
6 žlica sojinog mlijeka
javorov sirup
2,5 šalice zobenih pahuljica
1 žlica kokosovog ulja

Priprema:

  1. Očistite buču te njezine komade zapecite u pećnici (20 minuta). Izgulite koru i smiksajte omekšalo meso u blenderu.
  2. U zdjeli pomiješajte kokosovo ulje i pire od buče, dodajte mlijeko i javorov sirup, pa polagano umiješajte zobene pahuljice i bobice šipka.
  3. Smjesu utisnite u protvan koji ste prekrili papirom za pečenje. Poravnajte i pecite 10 minuta na 250 ° C.
  4. Pustite da se ohladi i razrežite na manje dijelove. Umotajte u šarene ubruse ili masni papir te pospremite u omiljenu kutiju.

Linker
22. studeni 2024 11:11