Ana Kolar/Privatni album
provjereno

Kako znam da je veza osuđena na propast? Samo se sjetim jedne rečenice koju sam čula prije 15 godina

Ne odustajte od ljubavi, ima je, ali morate znati što od iste želite

„Ako se u vezi znojiš kao da si radnik u rudniku, onda to nije to.“ rečenica je koje se često sjetim evo sad skoro 15 godina otkako mi je upućena. Imala sam tu sreću da sam u relativno bitnim godinama i fazama života bila okružena ljudima koji su bili mudriji, iskusniji i pametniji od mene pa se mnogim savjetima vraćam i više desetljeća kasnije. Neki savjeti i neki ljudi odolijevaju vremenu i tehnologiji pa tako i ovaj s početka teksta.

Da, u vezama i odnosima ima faza teškog i mukotrpnog rada, dizanja i padova, ali ako je stalno kao kopanje u rudniku čak i kad je s obje strane jednako truda uloženog onda je vrijeme da se ljudi suoče s istinom prije nego bude prekasno i/ili uvedu u cijelu priču i kolateralne žrtve. Jutros sam se probudila s tom rečenicom u glavi, s rudnikom jel‘, i prije nego sam počela pisati ovaj tekst i osvrnuti se na potpuno druge odnose, veze i brakove, saznajem i za jedan svjež prekid dugogodišnje veze. Jebiga je jedino što na to imamo reći svi okolo jer nema krive strane ili treće osobe, raspalo se samo s vremenom. Ni prvi ni zadnji put, na sreću ili na žalost, ovisi kako tko gleda.

S druge strane, saznajem za vezu ljudi koji su u 60-ima, nakon više dugih veza, brakova i smrti, eto njih zajedno i mogu reći da mi je uvijek lijepo tako nešto vidjeti i čuti. Volim znati da ljudi ne odustaju od ljubavi ma koliko poraza i godina iza sebe imali. Da, nije to ono nešto idealno kao iz filmova ili priča koje su nadahnule knjige i pjesme, no opet je jako lijepo da je netko u paru, ako to želi, da nije sam, da ima s kime podijeliti crtice dana i na kraju zaspati u zagrljaju. Znam, postoje ljudi kojima je to nebitno i žele biti sami do kraja života i to mi je skroz ok, ali ja to nisam. Unatoč činjenici da obožavam biti sama, provoditi vrijeme sama i to velik dio vremena, u mojoj je srži želja za tim zagrljajem na kraju dana, pusi u čelo prije spavanja i skidanje naočala kad se umrtvim gledajući nešto na televiziji.


Ta njihova ljubav

Ne znam je li to zbilja nešto što je unutar mog bića ili sam samo, gledajući filmove serije i svoje Baku i Dedu, utkala sama u sebe kao želju za do kraja života. Primjerice, moji Baka i Deda bili bi to nešto, taj par, taj Notebook i nešto čemu svi težimo, iako su bili daleko od idealnog. Bilo je tu itekako i uspona i padova, problema, ali ostali su do kraja zajedno i voljeli jedan drugog više od ikoga drugog. Ta ljubav ostala je vječna i nakon Bakinog odlaska i osjeti se u zraku oko Dede, u pogledu koji ima kad ju se spomene, u riječima koje izgovara kad se o Baki priča. Istina je da su to neke druge generacije, potpuno drugačiji način života nego ovaj danas i još drugačiji nego što će to tek postati, ali ljubav se ne mijenja. Veze se ne bi trebale mijenjati i trebalo bi, svemu unatoč, biti jednostavno, a ne kopanje u rudniku.

Njih dvoje (Baka i Deda, op.a.) bili su razdvojeni gotovo dvije godine jer je njemu bio vojni rok i ništa u međuvremenu se nije dogodilo, nitko nije dramio, bilo je teško, ali druge opcije nije bilo i opstali su još i jači i zaljubljeniji pišući si pisma i tek povremeno uspostavivši neki telefonski razgovor. Mislim da se u te skoro dvije godine nisu vidjeli više od tri puta. Slali su si izreske iz novina kao što mi danas šaljemo skrinšotove, ali ne u tolikoj mjeri i ti izresci su se čuvali. Značili su nešto. Sve što su radili, stavljali u pisma i riječi imalo je značenje i cilj. Nije bilo kalkuliranja, previranja, strahova koje sami sebi danas ubacujemo u misli, jednostavno su bili dvoje u paru, trenutačno razdvojeni i kad su se konačno ponovno spojili razdvojila ih je samo njena smrt prije nekoliko godina. Život satkan mnogim bojama, uspjesima i neuspjesima, pokušajima i promašajima, ali život udvoje o kojem bi se mogle pisati knjige i snimati filmovi. I mali djelić tog života provela sam s njima, gledajući to i njih kao jedini zdravi primjer iz svoje blizine i priželjkujući sebi nešto barem nalik tome. Ima oko mene zdravih veza i odnosa, ali puno manje nego prije, rekla bih. Sve je nekako instant, površno, napeto, jedan vuče za oboje od početka, pa je učmalo. Ništa nalik tim mojim B&D koji su i kroz grozne stvari prošli kao vruć nož kroz putar.

Svjedočim brojnim odnosima koji su tu „zato da nisu sami“, i ok je to ako su oboje toga svjesni, a ne samo jedna strana. Nešto nalik cimerstvu i društvu jer čovjek zbilja nije stvoren da provede život sam. Mi smo jedina bića koja ne možemo preživjeti bez dodira (majka/skrbnik i beba od početka života) i koje treba interakciju kako bi opstalo. Beba bez dodira i zagrljaja ne može samu sebe regulirati, ne može napredovati i razviti se u zdravo i funkcionalno biće, tako ni kasnije ne možemo opstati kao vukovi samotnjaci bez igdje ikoga svog.

Odavno nisam beba, ali tek odnedavno shvaćam koliko toga mi zbilja nedostaje, a koliko sam mislila da da i nadoknađivala na razne, nekad i krive načine. Nekad sam i ja sama rudarila kako bih samoj sebi nešto dokazala, kako bih nekoga promijenila ili promijenila tijek veze u vezu kakvu želim. S godinama shvaćam da taj savjet o rudniku, od prije 15 godina, itekako ima smisla i da nikakav rudnik više nije opcija. Želim jednostavno, bez galame, bez nasilja i forsiranja, nešto nježno i meko kao Baka i Deda, pa onda, kad zagusti i stisne, postane čvrsto kao najčvršći bedem i ništa ne može to probiti.

Do idućeg puta, ne odustajte od ljubavi, ima je, ali morate znati što od iste želite. Ja znam, želim lakoću.

Zagrljaj,

A.


Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
28. studeni 2024 13:11