Samokontrola i dobra terapija olakšavaju život s dijabetesom

Dva poroda, nijedan carski rez

Ivana Đilas (43) iz Jasenovca sasvim je slučajno saznala da boluje od dijabetesa kad je, prije dvadeset godina, zbog upale pluća završila u zaraznoj bolnici.

- Nisam imala nikakve tegobe i, iako mi je otac dijabetičar, mislim da kod mene on nije nasljedan, već je nastao kao posljedica stresa. Naš život je zbog rata bio jako stresan, ostali smo bez kuće, bili u izbjeglištvu, ja sam neko vrijeme bila na bojištu... Mislim da je to sve dovelo do razvoja dijabetesa – priča Ivana, koja je do prve trudnoće bila samo na dijabetičkoj dijeti.

- Kod mene šećer ne divlja kao kod osoba s dijabetesom tipa 1, već je uvijek je 11-12 mmol/l, no problem je bio u tome što ništa nije djelovalo osim inzulina. Srećom, ja si trebam davati samo male doze i na taj način uspijevam dobro regulirati šećer tako da nemam nikakvih posljedica niti na oči niti na bubrege ili na periferni živčani sustav – kaže Ivana, dodajući da se trudi paziti na prehranu koliko god može, ali s obzirom na to da radi i po 10 sati dnevno, to nije uvijek lako.

- Iz iskustva sam shvatila da je važnije što pojedem i količina koju pojedem nego raspored. Primjerice, trebam izbjegavati slatko, tjesteninu, pizzu... i trudim se to i činiti. No, primijetila sam da mi na šećer najlošije djeluje kad sam bolesna i kad imam PMS jer je tada puno viši – objašnjava Ivana.

Priznaje da joj je nekad žao što ne može jesti sve što želi, ali da se čovjek s vremenom na to navikne. Ona je, kaže, svoju bolest prihvatila bez velike drame i s mišlju da u životu ima i gorih stvari.

Koliko dobro drži svoj šećer pod kontrolom dokazuje i to da je oba puta mogla roditi vaginalno iako dijabetičarke inače najčešće rađaju carskim rezom.

Foto: Boris Kovačev/CROPIX

Dragan Bajić jako je discipliniran u jelu i sluša sve savjete liječnika.

'Pazim na prehranu i stalno sam u pokretu'

Već više od 20 godina 71-godišnji Dragan Bajić iz Zaprešića boluje od dijabetesa, no kako je on zaista pravi primjer dobro reguliranog i kontroliranog šećera i marljivo se drži svih liječničkih naputaka, živi zapravo posve normalno, bez ikakvih simptoma.

- Nikada nisam imao baš nikakvih problema zbog šećerne bolesti niti sam imao ikakve simptome. Nemam jako visok šećer, kad poraste, bude oko 6 ili 7 mmol/l, ali nikad viši od toga, a podigne se samo kad nešto pojedem. Inače mi je već dugo šećer posve stabiliziran i na posljednjoj kontroli prije tjedan dana bio je 5 mmol/l, no moram priznati da mi je jutros bio 7,2 mmol/l, vjerojatno zbog toga jer sam jučer navečer pojeo kuglicu sladoleda i poslije još lubenicu – priznaje gospodin Bajić.

- Pazim na prehranu koliko god mogu, pojedem nekada malo voća, ali pazim da ne pretjeram, a ponekad pojedem i komad slanine iako ne bih smio jesti svinjetinu. Volim slatko, ali ga izbjegavam ili pojedem jako malo. Na primjer, priuštit ću si kockicu čokolade, ali nikada više od toga – kaže Dragan dodajući da mu ne pada teško što ne smije jesti sve što bi htio jer si ništa ne uskraćuje, ali i ne pretjeruje ni sa čim.

Osim toga, puno se kreće i šeće te zapravo nikad ne miruj. Ima vikendicu u Zagorju pa tamo kosi, skuplja voće, nešto radi i uvijek je u pokretu.

- Ja pijem i kavu bez šećera i baš mi paše takva. Godinama je tako pijem i već sam se potpuno naviknuo na to. Ustvari, mogu bez problema biti i posve bez šećera – zaključuje Dragan Bajić, koji sebe smatra primjerom pacijenta s dobro reguliranim dijabetesom.

Foto: Željko Puhovski/CROPIX

Alica Krmpotić kaže da se njena inzulinska pumpa vidi, ali ju to uopće ne zabrinjava.

Inzulinska pumpa ju je preporodila

Da boluje od dijabetesa tip 1, Alica Krmpotić (49) iz Zagreba saznala je slučajno prije 16 godina kad je išla na liječnički pregled zbog čestih migrena. Početne terapije dijabetičkom dijetom i tabletama nisu dale nikakve rezultate pa je i dalje imala visok šećer i jako velike oscilacije.

- Hipoglikemije od kojih sam se jako tresla imala sam i prije nego što sam saznala svoju dijagnozu, samo tada nisam znala što mi je. Uglavnom, na kraju sam morala prijeći na inzulin, čega sam se užasavala jer se bojim injekcija. U početku mi je to bilo jako teško, bilo me strah kod svakog pikanja, morala sam svaki put duboko udahnuti, no s vremenom je to postala rutina – priča Alica, kojoj su unatoč terapiji inzulinom nalazi i dalje bili jako loši.

Srećom, otkad je prije šest godina dobila inzulinsku pumpu, osjeća se kao da je oživjela.

- Ona se vidi pa nekad ljudi čudno gledaju u mene, ali me to ne dira, ja sam prezadovoljna i preporodila sam se otkad je imam. Jednostavnije je s njom jer se ne moram sama pikati, nego je pumpa programirana da ubrizgava inzulin 24 sata. Osim toga, otkad je imam, stanje mi se potpuno stabiliziralo. Žalosno je samo što je svi koji smo bolesni ne možemo dobiti. Ne znam što bi bilo da je nisam dobila s obzirom na to da sam imala nemoguće oscilacije šećera, od 30 mmol/l ujutro do 1 navečer – kaže Alica.

- Ne mogu reći da je lako uvijek paziti i suzdržavati se, naročito kad idemo u goste ili sada ljeti kad čovjek poželi sladoled. No, ako imaš šansu živjeti normalno, onda ćeš se truditi držati svega kako bi sačuvao kvalitetu života – zaključuje Alica.