Cijeli svijet priča o novoj metodi koja bi mogla liječiti sve vrste raka! Evo što o svemu misle naši stručnjaci i kad bismo taj lijek mogli očekivati

Nakon što je vijest o revolucionarnom otkriću koje vodi do univerzalnog lijeka za sve vrste raka jučer preplavila sve medije, oglasili su se i naši stručnjaci koji se slažu tome da je novootkrivena metoda znanstvenika sa Sveučilišta u Cardiffu obećavajuća, ali ipak još daleko od praktične primjene.

Imunološki sustav je prirodna obrana našeg tijela od infekcija, koja napada i stanice raka. T-stanice na svojoj površini imaju receptore koji im pružaju mogućnost da 'vide' na kemijskoj razini, odnosno da skeniraju tijelo i procijene gdje postoji prijetnja zdravlju koju treba eliminirati. Istraživanje objavljeno u stručnom časopisu Nature Immunology bazira se na ideji da se T-stanice oboljelog pacijenta genetskom modifikacijom reprogramiraju tako da pronalaze i „napadaju” stanice raznih vrsta tumora. Zaključak istraživanja je da T-stanice sa svojim receptorima mogu pronaći i uništiti stanice raka pluća, kože, krvi, debelog crijeva, dojki, kostiju, prostate, jajnika, bubrega i vrata maternice. Zasad je to ispitano samo u laboratorijskim uvjetima, ali jedan od autora studije, prof. Andrew Sewell, smatra da postoji šansa da bi se tako moglo liječiti sve pacijente oboljele od raka.

- Dosad nitko nije vjerovao da je moguće otkriti sveobuhvatnu terapiju u kojoj bi jedna vrsta T-stanica bila sposobna uništiti više vrsta tumora - istaknuo je dodavši da je ključno što je taj specifični receptor T-stanice normalna tkiva ostavljao netaknutima.

Imunoterapija nije novost, ali su joj mogućnosti zasad ograničene

Ovim je istraživanjem tim iz Cardiffa prvi put opisao kako T-stanice pronalaze molekulu nazvanu MR1 koja se nalazi na površini svake stanice u tijelu čovjeka i koja imunološkom sustavu javlja da se u stanici napadnutoj rakom nešto događa. Treba naglasiti da liječenje raka T-stanicama već postoji, a od razvoja imunološke terapije tumora se očekuje mnogo. Najpoznatiji primjer je CAR-T personalizirana terapija koja se temelji na genetskoj modifikaciji imunoloških stanica pacijenata kako bi mogle prepoznati i napadati tumorske stanice. To je terapija koja je prvi put odobrena još 2017., a kod nas se o njoj počelo više pisati kad je na eksperimentalno liječenje tom metodom u SAD otputovala djevojčica Nora Šitum, nažalost prekasno jer je bila u tako lošem stanju da nije uspjela primiti terapiju. Takvo je liječenje od prošlog mjeseca dostupno i na KBC-u Zagreb. No, iako je u nekim slučajevima CAR-T ostvario zapanjujuće rezultate te doveo do kompletne remisije bolesti kod pacijenata koji su se nalazili korak do smrti, njezino je ograničenje to što je zasad uspješna samo kod hematoloških onkoloških pacijenata. Cardiffski znanstvenici su, čini se, svojim otkrićem, otvorili put da se s ovom metodom liječenja ode još dalje, odnosno da se stanice osposobe da prepoznaju i napadaju i druge vrste tumora, naročito one solidne. Okrenemo li se unatrag, vidjet ćemo da je i ono što se danas uspijeva postići CAR-T terapijom nekoć bio samo san - to da vlastiti imunološki sustav osposobimo da ubije bolest. Ako se taj san pretvorio u stvarnost, vrlo je vjerojatno da će jednog dana postati stvarnost i univerzalni lijek protiv raka. Pitanje je samo koliko je taj dan daleko.

Jesmo li blizu univerzalnom lijeku za sve vrste raka?

Dr. Ilona Sušac, spec. onkologije i radiologije, kaže da možda i jesmo korak bliže kao što tvrde britanski znanstvenici, ali da još uvijek ne znamo koliko koraka trebamo napraviti do konačnog odgovora.

- Imunoterapija je značajna prekretnica u liječenu zloćudnih bolesti s razvojem više imunoloških stanica kao terapijskih alata. Znanstvenici ih na različite načine ojačavaju, umnožavaju, modificiraju kako bi njihov učinak bio što veći, a šteta po organizam što manja. Njihovo djelovanje "in vitro" je vrlo uspješno, ali se " in vivo" javlja cijeli niz ograničenja koja umanjuju njihovo djelovanje ili čak dovode do suprotnog učinka. Prvo, njihova sposobnost da dostignu odgovarajuću koncentraciju u solidnim tumorima je vrlo slaba, osobito kod proširene bolesti u kojoj postoji puno tumorskih nakupina u različitim dijelovima tijela. Zbog toga je ova terapija uspješnija kod hematoloških zloćudnih bolesti. Drugo, promjene u stanično aktivirajućim receptorima i njihovim nosačima u tumorima mogu dovesti do smanjenog terapijskog odgovora i progresije tumora. I treće, mikro-okruženje tumora ostaje glavna prepreka djelotvornosti u laboratorijskim uvjetima pripremljenih i u organizam vraćenih imunoloških stanica. Na primjer, imunološke stanice koje prirodno možemo naći u tumorskom okruženju u tzv. izvanstaničnom matriksu, mogu se miješati u aktivaciju umjetno pripremljenih imunoloških stanica bilo da njihovo djelovanje suprimiraju lučenjem različitih tvari bilo da ometaju ekspresiju receptora na ciljnim tumorskim stanicama - objašnjava dr. Sušac te dodaje da to je li baš MR1 ključna molekula tek treba dokazati na živom čovjeku, osobito kada znamo da se i za sva prethodna otkrića vjerovalo isto i da su u laboratorijskim uvjetima pokazivali jednako senzacionalne učinke. - Rano je za zaključke, ali treba vjerovati, a kako je rekao Lao Tze „Svaki korak je pobjeda” - kaže dr. Sušac.

Uzbudljivo, ali još jako daleko

- Ovi rani eksperimentalni podaci su intrigantni i obećavajući - smatra prof. Antonio Juretić, spec. radioterapije i onkologije iz KB Sv.Duh, no dodajte da ih tek treba potvrditi i proširiti, a za to će trebati još dosta vremena.

- Mogu se očekivati i studije s ciljem dokazivanja i izolacije takvih MRT1 T-limfocita u zdravih osoba i onkoloških bolesnika kako bi se proširile spoznaje o njihovoj funkcionalnoj ulozi te mehanizmima aktivacije i regulacije. Možemo očekivati i prijenos gena koji određuju T-limfocitni receptor s potencijalom univerzalnog prepoznavanja samo tumorskih stanica u T-limfocite onkoloških bolesnika s namjerom njihova izlječenja. No, treba imati u vidu da znanstvena istraživanja imaju svoju dinamiku, kriterije dokazivanja i ponovljivosti, a sve to traje jako dugo. Rezultati ove studije dobiveni su iz pokusa u laboratoriju na staničnim linijama i na miševima, a da bi se uopće započelo s provođenjem kliničkih studija na bolesnicima postoje strogo regulirana pravila. Za ilustraciju, koliko sve to polako može ići dovoljno je pogledati da je od zaprimanja ovog rada u časopis do njegovog prihvaćanja prošlo oko 10 mjeseci, odnosno 11 do njegovog objavljivanja - napominje prof. Juretić, a ako je toliko vremena potrebno samo da bi neki rad bio objavljen, onda možemo samo zamisliti koliko još treba proći da se od ovog eksperimentalnog istraživanja dođe do stvarne primjene eventualnog univerzalnog lijeka za rak.