FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
količina radosti

Život je pun suprotnosti i iznenađenja, budite kreatori lijepih - za sebe i druge

Hoćemo li nastaviti putem „najvažniji je profit“ ili ćemo se ipak odlučiti za „nije sve u novcu“

Protekli sam vikend provela na Zlatiboru, u Srbiji. Naime, kćer jednog našeg zagrebačkog prijatelja udavala se za dečka koji je iz tog kraja pa se naše malo društvance kombijem otputilo u ovu avanturu. O Zlatiboru sam nekoliko puta kroz mnoge godine čula sve najljepše - o divnoj prirodi te planine na kojoj je kažu prekrasno boraviti i ljeti i zimi (kada se može i skijati).

Kako to već biva s mjestima za koje smo čuli, ali nikada ih nismo posjetili, u mojoj se glavi formirala slika zamišljenog Zlatibora. Na toj mojoj mentalnoj slici bili su zeleni brežuljci, šume i livade, u središtu kojih se nalazilo mjestašce s nekoliko malih hotela (poput onih na skijalištima u Alpama) i lijepe male kuće za najam obučene u drvo, s kosim krovovima i drvenim balkonima. I sa svakog tog balkona pucao je pogled na prelijepu prirodu.

U petak popodne stigli smo u hotel u kojem smo odsjeli. On se nalazio se na samom rubu parka prirode i zaista je bio okružen šumom i pomalo podsjećao na slike u mojoj glavi. Čim smo se smjestili, odlučili smo se odvesti do samog centra, do gradića Zlatibora, planirajući i šetnju prirodom.

A onda... Kad smo stigli u gradić, svi smo ostali širom otvorenih usta. Cijelo mjesto bilo je takoreći veliko gradilište u kojem su upravo, jedan na drugom, nicali hoteli i apartmanski objekti svih stilova, u obliku velikih betonskih zgrada i nebodera na deset i više katova. Investitori su navodno s raznih krajeva svijeta. Bili smo doslovno šokirani. I tužni.


Simbolična slika današnje civilizacije

Priroda bi trebala biti mjesto u kojem se ljudi koji žive u gradu mogu doći opustiti, obnoviti i napuniti iskonskom energijom. Zašto u prirodi kreirati presliku svega od čega se trebaš odmoriti? Natiskane ulice, visoki objekti, asfalt, beton, neonske reklame, mnoštvo ljudi i automobila. Čemu to? Koji je smisao?

Ova slika Zlatibora bila je ustvari simbolična slika današnje civilizacije - u kojoj se smisao često svodi jedino na profitabilnost. Činilo se da je u glavama ljudi koji su primarno usmjereni na nizanje što više katova na nebodere usred planine postojala samo jedna jedina slika koja im je važna - slika novca koji se može zaraditi. Šira slika bila je nebitna.

Oporavljajući se od neugodnog iznenađenja, odlučili smo prošetati po pješačkoj ulici i središnjem trgu. A onda je za mene uslijedilo još jedno iznenađenje.

Zamijetila sam mali kiosk u kojem su se prodavali svježi sokovi, smoothieji i voćne salate pa sam se obradovala i zastala. „Molim vas jednu voćnu salatu.“- upitala sam vlasnicu, tamnokosu ženu srednjih godina. Dok mi je u vrećicu stavljala voće u plastičnoj zdjelici, žličicu i salvetu, ustanovili smo da se ne može plaćati eurima ili karticama pa je moj suprug otišao potražiti mjenjačnicu. I tada je žena izgovorila: „Ma nema veze, ne trebate mi platiti!“ A ja sam drugi puta u tom popodnevu ostala otvorenih usta. „Želite li neki preljev, bit će vam ukusnije?“- pitala me – „Jagoda, karamel...?“ Smiješila se, s toplinom u očima.

„Može karamel, hvala vam, ali svakako ćemo vam platiti“- odgovorila sam potpuno zbunjena.

„Ma ne trebate, nije sve u novcu!“- rekla je žena uz široki osmjeh, pružajući mi voćnu zdjelicu.

Srećom, u tom se trenutku pojavio moj suprug pa smo ipak inzistirali da platimo za salatu, no ja sam se ženi iz dubine srca zahvalila na daru koji mi je poželjela tako spontano i prirodno dati. Nakon te malene epizode imala sam osjećaj da mi je srce naraslo za dva broja od radosti i ganuća što, usprkos svim betonskim neboderima, ljudskost ipak i dalje može cvasti i nalaziti svoj put.

U tom jednom popodnevu tako sam jasno vidjela dva pravca koja stoje pred nama kao ljudskom vrstom - hoćemo li nastaviti putem „najvažniji je profit“ ili ćemo se ipak odlučiti za „nije sve u novcu“.

Da bismo se otisnuli na ovaj drugi put - put istinske ljudskosti - bilo bi lijepo da i svatko od nas povremeno čini geste poput one koju je prema meni izrazila ova potpuno nepoznata žena. Količina radosti davanja i primanja već i od samo jedne takve geste je nemjerljiva.

Važno je da tom putu što više nas pomogne da raste.



Sanjine radionice i savjetovanja uvijek možete naći OVDJE.

Linker
22. studeni 2024 12:22