Zašto bismo se češće trebali podsjetiti koliko ogromnu i važnu moć ima - MIR!

Uhvatila me neka viroza. Zapravo krenulo je još pred tri tjedna, ali ja sam je uglavnom ignorirala i radila punom parom dalje, išla na put, održavala radionice, igrala badminton. A onda je tijelo u četvrtak navečer reklo: Sad je dosta! i strpalo me s temperaturom u krevet. Pa sam u petak (ne sjećam se kada sam tako nešto uopće napravila) otkazala sve sastanke i klijente. I ostala ležati. I u subotu.

Otpuštanje obaveza

Provodeći tako dva dana u horizontali shvatila sam da si tako nešto nisam dopustila već odavno: samo ležiš, bez obzira na obaveze, jer nemaš snage ustati. I pokušavaš otpustiti misli o svemu što bi trebalo napraviti. Izazovno. I ljekovito!

"Otiđi doktoru!"- poticala me prijateljica. "Uzmi neke lijekove" - savjetovali su muž i mama, slušajući kako kašljem i pušem nos u tisuću maramica. Ali ja sam jednostavno osjećala da ovo nije trenutak za akciju pa ni za takve akcije. Moje tijelo je tražilo samo - da se konačno smirim. I kako sam mu dopuštala da odmori koliko mu treba, tako se ono samo, korak po korak iscjeljivalo. I evo me u nedjelju navečer za kompjuterom - bez temperature, bez kašlja i normalno dišem. Još sam malo slaba, ali to je u redu. Zaista se moram puno češće podsjetiti koliko ogromnu i važnu moć ima - MIR!

Trebamo se malo smiriti

Općenito u životu, prečesto rješenja tražimo isključivo u akciji. Akcija se silno cijeni i potiče, zar ne? Pogotovo je u poslovima stalno poželjna - biti u toku, biti brz, uvijek nešto poduzimati. I zaboravlja se da je suprotnost akciji - opuštanje, otpuštanje i mirovanje - ne samo neophodno za ravnotežu, nego ponekad i učinkovitije. Ponekad kad nešto silno želimo progurati ili doseći, to zapinje, a ako se malo smirimo i odmaknemo - nađemo lakše puteve i rješenja.

Nedavno mi je jedan doživljaj u prirodi bio sjajna metafora ovoga o čemu vam govorim. Šećući širokom livadom, odjednom sam ugledala djevojčicu od desetak godina koja je s cestice kojom je hodala njena obitelj počela trčati po travi najbrže što je mogla. Ugledala je zeca. Držeći mobitel u ruci da ga fotografira, snažno je pojurila prema njemu. No zec se, naravno, uplašio i odmah potrčao. Ona još snažnije za njim, a on još hitrije u šumu. Pokušala ga je bezuspješno fotografirati iz daljine, ali se onda razočarano vratila obitelji.

A ja sam stajala i gledala i bilo mi je žao što joj u tom trenutku nisam bila bliže, da je zaustavim i objasnim kako je ispravan način sasvim suprotan.

Naime, pola sata prije i ja sam na drugoj livadi vidjela zeca. I samo sam zastala i umirila se. Pa je on dalje mirno pasao travu. Nekoliko smo minuta jednostavno zajedno bivali i uživali u sunčanom danu. A onda sam, vrlo polako i pažljivo iz ruksaka izvadila mobitel, mekanim pokretima. Približila sam zeca zoomom i fotografirala ga u travi. Zatim sam mu vrlo polako prišla bliže. U jednom mu je trenutku to bilo preblizu pa je poskočio, a ja sam iz blizine slikala njegov skok. Zatim sam spremila fotoaparat i samo s veseljem polako slijedila zeca. On bi malo potrčao pa opet stao brstiti travu. Pitala sam se kamo će me zec tako skokić po skokić odvesti. I na kraju me odveo do grmlja iza kojega je izašla - srna! Sve zajedno prelijep doživljaj. Koji se odvio samo zahvaljujući miru, strpljenju i opuštenosti. Da sam, kao ona djevojčica, pokušala uhvatiti sliku zeca brzo i trčeći za njime, cijeli ovaj doživljaj bi mi - pobjegao.

Raspored Sanjinih radionica uvijek možete pronaći OVDJE