Imate li vi neki svoj san koji stalno držite negdje u pozadini

 SHUTTERSTOCK
zapitajte se

Što češće radite - analizirate ili kreirate?

Bilo bi sjajno kad bismo svi stavili u drugi plan svoje analitičke umove i napravli više mjesta u sebi da osjetimo što nas iz dubine duše nadahnjuje, što želimo stvarati i da zatim te osjećaje uvažimo i slijedimo

Imate li vi neki svoj san koji stalno držite negdje u pozadini, ‘na čekanju‘? Osjećate za njime neku duboku čežnju, ali ‘nikada nije pravo vrijeme‘ da se snažno pokrenete u tom smjeru?

Vjerujem da mnogi od vas prepoznaju o čemu govorim.

I ja imam jedan takav san. Još davne 2009. godine do mene su stigle knjige o Anastaziji Vladimira Megrea i toliko su me dirnule i nadahnule da sam žarko poželjela kreirati eko selo u kojem bi u suglasju s prirodom živjele mnogobrojne obitelji. I tada se bila okupila grupa od nas petnaestak entuzijasta i godinu i pol smo se nalazili, organizirali predavanja, projekcije, razmjenjivali vizije i zajedno maštali na tu temu. Posjećivali smo eko sajmove i obilazili razne dijelove Hrvatske u potrazi za idealnim mjestom za naše selo... Ali na kraju ga na žalost ipak nismo kreirali.


Ja sam svoj san stavila na čekanje

No u posljednje vrijeme razmišljam o tome kako godine brzo prolaze i kako imam manje energije nego prije i pitam se - ako uskoro ne krenem u ostvarenje tog sna, hoću li ga uopće ikada ostvariti?

Pa sam kao prvi korak, opet uzela u ruke knjige o Anastaziji - da čitam barem po jedno poglavlje svake večeri. I evo, ponovno ih doživljavam kao izuzetno nadahnjujuće štivo, puno izvanrednih mudrosti.

Pa bih danas jednu od tih Anastazijinih mudrosti željela podijeliti s vama.

No, prvo da objasnim - Anastazija je pustinjakinja koja živi u tajgi, u prirodi i s prirodom, a autoru ovih knjiga prenosi svoja znanja, saznanja i sposobnosti.

Anastazija tvrdi da smo mi ljudi sposobniji za puno više nego je ovo kako živimo u našoj suvremenoj civilizaciji. Da nismo rođeni da stanujemo u mnogokatnim armiranobetonskim ‘kutijama‘ i radimo svaki dan isti posao. I da imamo puno skrivenih moći koje smo zaboravili upotrebljavati. A ono što je najvažnije, ona kaže da smo rođeni da bismo bili stvaraoci. I da bismo trebali svoju snagu, moć i maštu svjesno upotrebljavati za stvaranje puno ljepšeg i boljeg svijeta.

Anastazija nam priča kako u svakome od nas leži sposobnost stvaranja, koja je najsnažnija kad si dopustimo osjetiti kreativno nadahnuće. To nadahnuće i entuzijazam nas povezuju s izvorom svega što postoji.

No što najviše ometa čovjekovo nadahnuto stvaralaštvo? Potreba da sve raščlanimo!

Anastazija objašnjava: „Svatko bi se trebao sam naučiti razumijevati stvari uz pomoć svoje duše. U čovjeku je na neki skriveni način ionako sačuvano cjelokupno ustrojstvo svega postojećeg... Čovjek ne bi trebao ništa raščlanjivati, jer tako zaustavlja svoju staralačku misao i maštu... Niti jedan od velikih kipara i umjetnika, koji su stvarali potaknuti stvaralačkim nadahnućem, neće se poslije moći prisjetiti kako su držali kist, što su mislili i gdje su bili u trenutku stvaranja...“


Može li nam to donijeti sreću

Nije li ovo važna i za sve nas zanimljiva tema? Zapitajte se - koliko i vi sami imate potrebu za raščlanjivanjem i analiziranjem - ljudi, situacija, događaja, odnosa? Poznajem ljude koji noću ne mogu spavati, jer i tada imaju potrebu još dodatno analizirati. Je li vam vaš analitički um ikada privukao ljubav? Je li vas pokrenuo na stvaralaštvo? Je li vam donio radost i užitak? Vrijedno je upitati se ova pitanja, pogotovo zato što naša suvremena civilizacija veliča upravo analitički um i stavlja u prvi plan sve moguće tablice i brojke. Pa postajemo analitička, umjesto kreativna bića. Može li nam to ikada donijeti sreću?

Mene je pred puno godina Anastazija snažno nadahnula, toliko snažno da to nadahnuće osjećam i danas. A ne mogu vam točno reći kako, ni točno čime, ni na koji način je to postigla. To se ne može raščlaniti i to raščlanjivanje zaista uopće nije bitno.

Bilo bi sjajno kad bismo svi stavili u drugi plan svoje analitičke umove i napravli više mjesta u sebi da osjetimo što nas iz dubine duše nadahnjuje, što želimo stvarati i da zatim te osjećaje uvažimo i slijedimo. I stvaramo svoje živote baš poput zanesenih kipara.

A ja idem čitati dalje. I osjećati kamo će me to pokrenuti:)

Linker
21. studeni 2024 08:09