Može li pekmez po mom?

Vrijeme je spravljanja zimnice, a priznajem kako i ja volim bar malo napuniti smočnicu plodovima vlastitog truda. Ove me godine upravo kuhanje domaćeg pekmeza podsjetilo na iskustvo koje želim podijeliti s vama.
Dakle, rezuckam ja zelene kruške iz svog vrta iznad velikog lonca u kojem ću skuhati pekmez. Kruške su raznih veličina i oblika - neke sasvim zelene, neke žućkaste, tvrđe, mekše, pravilne, iskrivljene. I skoro svaka ima rupicu iza koje se skriva crv. Režem sve zdrave dijelove, bijelo sočno i slatko meso voćke, a crva ću s ostatkom kruške ponovo baciti u vrt. Neka živi. Zapravo, kad bolje razmislim, ja dobijem četiri petine kruške, a crv samo jednu petinu. Zašto bi mi ljudi morali uzeti baš sve, zar ne?
Otkako smo, prije dvadesetišest godina, moja obitelj i ja postali vlasnici ovog vrta, nitko krušku nije ničim tretirao. Uživa cvjetajući, dodirujući svojim granama sobni balkon i dajući pregršt plodova. I mi uživamo u mirisu njenih cvjetova, bijelim laticama koje u proljeće lete kao snijeg, a ljeti nas njene grane počaste predivnim hladom.

Crtica iz prošlosti

Prošle godine je slabo rodila, kao i mnoge druge kruške te jeseni. Ali pretprošle... Grane su se lomile od veličine i brojnosti plodova.
Te godine, iako smo dijelili to zrelo voće i prijateljima i rodbini, bilo ih je previše za pojesti. Pa sam odlučila probati napraviti pekmez. Hm, nikad u dućanu nisam vidjela pekmez od krušaka, radi li se to uopće?- razmišljala sam. Već idući dan, nabasala sam (postoje li uopće slučajnosti?) na recept za pekmez od krušaka. Zatim sam pretražila i internet.
U svim uputama koje sam pronašla bila je predviđena određena količina šećera ili nekog drugog zaslađivača.
Može li se napraviti pekmez potpuno bez šećera ili sladila? - kopkala me pomisao. Već sam prije spominjala to razmišljanje nekim prekaljenim kreatoricama džemova, ali sve su me uvjeravale da to nikako nije moguće. „Mora se dodati šećer ili zaslađivač, to je ono što konzervira pekmez. Inače će ti se brzo pokvariti.“- uvjeravale su me sve od reda.

Sve se može

Ali ta ideja, da kroz zimu jedemo samo esenciju čistog kuhanog voća, nije mi davala mira. I tako sam ja te jeseni nasjeckala jedno brdo krušaka – tri velika lonca, posula ih malo cimetom i stavila da kuhaju bez kapi vode i bez trunka šećera.
I dok se iz lonaca širio zamamni slatkasti miris koji me podsjećao na bakinu štrudlu od jabuka, pitala sam se hoće li moj eksperiment uspjeti ili će moj trud i jadne drage kruške na kraju završiti u smeću?
Ali nisam mogla drugačije, morala sam probati po svom.
Pred kraj kuhanja dodala sam malo soka od limuna i zatim napunila prokuhane staklenke toplom svijetlosmeđom masom, poklopila ih i okrenula naopačke.
Pekmez je ispao fantastičan! Sladak i ukusan, da ga poželiš pojesti žlicom.
A ja sam čekala, mjesec po mjesec. Nakon 14 mjeseci otvorili smo i zadnju staklenku, a pekmez je bio netaknut i ukusan kao i prvog dana.
Zašto sam vam ispričala ovu priču? Zato jer mislim da je izuzetno važno slušati svoje vlastite misli i ideje, poslušati poriv koji dođe iznutra, krenuti za pomisli koja nas vuče, usuditi se napraviti stvari po svom. Bez obzira što bilo tko drugi misli. Bez obzira na „objektivne činjenice“, bez obzira na tuđa iskustva. Važno je ostati vijeran sebi i usuditi se riskirati.

Barem pokušajte

Ima li nešto što biste voljeli probati i uvjereni ste da bi to uspjelo, ali vam nedostaje hrabrosti ili vas je netko razuvjerio? Razmislite još jednom. Moglo bi vam poslije biti žao što niste ni pokušali.
Želim vam da skupite krabrost i napravite taj svoj, drugačiji i izazovan korak.
A ja idem probati kako je ispala ovogodišnja tura pekmeza. Još je topao...