Jednom mi je astrolog Igor Ognjenović, promatrajući moju natalnu kartu, rekao: "Jedna od tvojih osobina je da imaš malo neobičan način razmišljanja."
Nadam se da vam nije bilo previše neobično razmišljanje o lijevku i drvetu koje sam vam prenijela u prošloj kolumni jer i ovoga puta želim s vama podijeliti jedno od svojih, neki bi rekli, "malo čudnih" viđenja svijeta.
Dakle, meni se čini da nam je civilizacija, a pogotovo život u gradovima, donio prilično "kutijast" način života. Objasnit ću vam što pod time mislim.
Tisućljećima je ljudski rod živio u različitim zajednicama i u svima njima se život svakog člana polagano pretapao iz faze u fazu, sve generacije su živjele zajedno, djeca su se od malena uključivala u pomaganje odraslima, a stariji su imali svoje zadatke, već prema tome što su mogli raditi. Svatko se bavio s puno različitih stvari i upotrebljavao i razvijao mnoge sposobnosti i vještine. Život se odvijao na prirodan način.
Već smo navikli
U današnje vrijeme živimo zapravo vrlo čudno ali na to smo toliko navikli da niti ne primjećujemo. Živimo u kutijama, zapravo "skačemo" iz kutije u kutiju.
Sasvim mala djeca stavljena su u kutiju vrtić i tamo se druže samo sa svojim vršnjacima. Ako nemaju brata ili sestru, nemaju nikakve kontakte s malim bebama ili starijom djecom.
Nakon toga se prebace u kutiju osnovna škola pa srednja škola i tamo su opet stalno u razredu isključivo s djecom istog godišta.
Kod kuće se djeca često drže u kutiji uči, igraj se i ne smetaj i premalo se uključuju u zajedničke aktivnosti s odraslima i kućanske poslove. Srećom, nije u svim obiteljima tako, ali često obitelj ne funkcionira na način zajedničkog doprinosa svakog člana i zajedničkih dnevnih aktivnosti (kuhanja, spremanja i svih ostalih svakodnevnih akcija), nego su djeca na određeni način isključena i provode vrijeme u nekom svom "svijetu".
Iz kutije u kutiju
Nakon srednje škole skočimo u kutiju fakultet ili kutiju posao. Pri tom nas kutije srednja škola ili fakultet uopće dobro ne pripreme za kutiju posao. Jednako kao što nas kućna kutija uči, igraj se i ne smetaj uopće ne pripremi za odgovornosti odrasle osobe.
U kutiji posao nalaze se svi radno sposobni i u nju uskaču svaki dan, na točno određeno vrijeme. I u njoj uglavnom rade stalno iste stvari, često okruženi stalno istim ljudima - ma baš prava kutija!
U toj se kutiji provedu mnoge i mnoge godine i onda odjednom - hop - skočimo u kutiju mirovina! Mnogi se kutiji mirovina vesele, a mnogi se osjete izgubljeno - jer odjednom više nisu potrebni.
U svim (nazovimo ih tako) prirodnim kulturama, stariji ljudi su cijenjeni zbog svoje mudrosti i iskustva i imaju važnu ulogu u društvu, ali u našem "kutijastom" sistemu oni su odjednom - klik - nepotrebni!
Još jedan aspekt kutijastog življenja mi je fascinantan, a kladim se da mnogi od vas nisu o tome nikada razmišljali. Naime, ako ste odrasla osoba koja nema vlastitu djecu ili nećake, može se dogoditi da, živeći svakoga dana u svojim kutijama kuća, posao i prijatelji, doslovno desetljećima nemate uopće NIKAKAV kontakt sa svijetom djece, kao da djeca uopće ne postoje!
Dogodilo se
Mogu reći da sam i ja, otkad su moja djeca postala odrasla, na žalost također potpuno izgubila dodir s dječjim svijetom, koji sam uvijek osjećala sebi bliskim.
Također, ako pak živite daleko od svojih roditelja (ili djedova i baka), može se desiti da nemate baš nikakav dodir sa svijetom starijih ljudi.
Maštam... zamislite kako bi to bilo da svaki gradski kvart bude poput malog sela - istinska zajednica u kojoj se ljudi svih dobi i zanimanja druže i razmjenjuju znanja i iskustva, redovito se sastaju i jedni drugima pomažu i izlaze u susret, zajednički uljepšavaju kvart, povezuju se, rastu, otvaraju srca, podržavaju, kreiraju, uče jedni od drugih, nadopunjuju se... umjesto odvojenosti, na svakom koraku povezivanje i uključivanje...
Još jedno čudno razmišljanje?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....