Sreća i samo sreća
 Getty Images/iStockphoto
Vjenčanje

Kakav je to osjećaj oženiti sina? Ja sam to upravo prošla... i baš sam sretna

Još jučer je bio dijete (u mojoj slici stvarnosti), a sada je odrastao i odgovoran muškarac koji kreira vlastitu obitelj. I divno mi je bilo na toj svadbi gledati kako je to dijete postalo muškarac kakav ja mislim da bi muškarci trebali biti

Protekle je subote bilo vjenčanje našeg starijeg sina,Tea. Ja sam još uvijek u slavljeničkom raspoloženju (tako da primjerice nisam još skinula bijele mašne s retrovizora svog auta, niti bijele balone u obliku srca, trake i ružice iz našeg dnevnog boravka) pa bi bilo logično da vam nešto napišem o vjenčanju.

U svadba-filmu

Ali sjedeći ovdje za tipkovnicom sam jasno shvatila zašto na svijetu ima tako malo pjesama koje govore o sreći - jednostavno zato jer se sreće nemamo potrebu oslobađati na papiru. U njoj samo plutamo i lijepo nam je. Izbaciti na papir imamo potrebu one stvari i situacije koje nas muče.

No ipak, u ovom trenutku vam ne mogu pisati ni o čemu drugom, potpuno sam u svadba-filmu pa ću vam napisati što god mi dolazi.

Postao je muškarac

Dakle, kakav je to osjećaj oženiti sina? - možda se pitate. Jako, jako radostan! Još jučer je bio dijete (u mojoj slici stvarnosti), a sada je odrastao i odgovoran muškarac koji kreira vlastitu obitelj. I divno mi je bilo na toj svadbi gledati kako je to dijete postalo muškarac kakav ja mislim da bi muškarci trebali biti - samouvjeren, ali i osjećajan, pozitivan i otvoren. I koji jasno i bez ograda izražava ljubav i poštovanje prema svojoj (evo te još uvijek neobične riječi) supruzi.

Nešto novo

I ustvari sam baš sretna što nikada nisam osjetila ono što zovu "sindrom praznog gnijezda", nekako mi je bilo prirodno da djeca traže svoj put, da možda žele živjeti u inozemstvu (gdje su zajedno bili godinu i pol, ali su se ipak odlučili vratiti) i da svako vrijeme za sve nas nosi nešto novo. Pa mi je tako potpuno prirodna novost bila da su se oba naša sina zaposlila i krenula živjeti svojim vlastitim tempom i u okruženju koje sami stvaraju.

Sve mi je to nekako upravo onako kako bi trebalo biti. A suprugu i meni je dovoljno zabavno i kad smo sami.

Svekrva

A možda vas zanima i kakav je osjećaj biti svekrva? Slažete li se da je "svekrva" baš nekako čudna i nelijepa, kvrgava i špičasta riječ? Nabijena je stoljetnim nabojem koji baš i nije pozitivan. Pa ću ja odabrati ne osjećati se kao svekrva :-). Teo i Maja su već dugo zajedno pa je Maja već davno postala dijelom naše obitelji, kao i Teo njihove. Tako da je Maja jednostavno još jedno (odraslo i nasmijano) dijete u našoj obitelji. Pa ako me djeca budu zvala da se s njima igram, rado ću se svaki puta odzvati, ali ne pada mi na pamet da im namećem bilo kakve svoje igre.

Osim svekrva, postala sam i prija, baš je to zabavno! No mislim da ćemo se Majina mama i ja i dalje zvati imenom i da ćemo nastaviti razmjenjivati "šrafcigere" i bušilice (koje obje više volimo od recepata).

A kad se organizira vjenčanje, je li bolje da je malo i intimno ili veliko s puno uzvanika? Za svakoga od vas je, sigurna sam, odgovor na ovo pitanje drugačiji, ali nama se svadba srednje veličine pokazala sjajnom - svi smo se međusobno uspjeli družiti i zaista je prelijep bio osjećaj da svi (i prijatelji i rodbina, i mladi i stari) sudjeluju u toj erupciji plesa i pozitive koja nas je nosila cijelu večer. Sreća zaista raste kad se dijeli i treba se dijeliti!

U plesnom ritmu

Eto, ovo je jedino o čemu sam vam danas mogla pisati. Moje noge još uvijek cupkaju u plesnom rimu i jednostavno sam željela preliti i na vas malo te svoje radosti. Zamislite i vi danas da ste na nekom vjenčanju pa sami za sebe malo zaplešite. Grlim vas sve!

Sanjina savjetovanja i radionice potražite OVDJE.

Linker
07. studeni 2024 22:51