Kad vam je nešto važno, otmite vrijeme za to!

Događa li se i vama da imate veliku želju nešto napraviti, baš vas "vuče" i čeznete za time, ali nikako da uspijete odvojiti vrijeme da se tome posvetite? Vjerujem da će većina odgovoriti potvrdno. Meni se to često događa. Je li stvar samo u starim (a i kolektivnim) programima u nama o tome kako su obaveze i dužnosti važnije?

Ili se radi o nerealnoj procjeni da možemo sve stići...? Ili nešto treće?

Dodatna motivacija

Već gotovo dvije godine pokušavam napisati knjigu. Silno to želim i jako me raduje. U ljeto 2016. konačno sam postavila strukturu sadržaja i napisala prvih nekoliko poglavlja. Tako mi je lijepo krenulo i pisanje je bilo pravi gušt. No, kad je započeo jesenski radni tempo, postalo je nemoguće naći vrijeme za pisanje. Tako da sam čekala zimsku pauzu u siječnju, kad nema radionica. I uspjela ponovo napisati dio knjige. Bila sam odlučila da ću ustrajati kroz proljeće, pa makar pisala po 15 minuta svaki dan.

I tako je sve ponovno odloženo do ljeta. Ljeti sam opet pisala, a na jesen pokušala s novim receptom: uzet ću povremeno blok od 3 sata za pisanje, kad god stignem. No, ni to se nije pokazalo pravim rješenjem, jer kad bih nakon dva tjedna htjela nastaviti pisati, morala sam čitati cijelo poglavlje isponova da uđem u pravi tijek razmišljanja. Kako se približavala zima, obećala sam samoj sebi da ću knjigu svakako dovršiti u siječnju. I točka! Čak sam se dogovorila s dvije prijateljice koje također pišu, da nam je svima trima rok završavanja 31. siječnja. To me još dodatno motiviralo.

No obaveze su krenule žestoko već prvih dana u godini i shvatila sam da je jedini mogući način da zaista dovršim knjigu, da naprosto "otmem" to vrijeme! Da pobjegnem nekamo iz Zagreba na tjedan dana i da se samo posvetim pisanju.

Pročitala sam negdje da je Louise Hay, kad je odlučila napisati svoju prvu knjigu, prestala raditi 6 mjeseci i samo je pisala.

Razmišljala sam da li da iznajmim neku kućicu u Gorskom kotaru i tamo se zabarikadiram sa svojim laptopom. No pojavilo se još bolje rješenje - moj je suprug išao na jedan mali golf turnir pa je zgodna solucija bila da odem s njime i dok svi ostali sudionici igraju, ja u hotelu pišem. "I još neću morati razmišljati o hrani!" - mislila sam.

Tako je i bilo. Zaista sam provela proteklih tjedan dana uglavnom u hotelskoj sobi, družeći se sa svojim bijelim laptopom. Na trenutke sam pomišljala da možda ipak pretjerujem. Glas u mojoj glavi nukao me: "Hej, vidi kako je vani divno sunčano, zar ne bi trebala malo prošetati? Ili drugi glas: Hej, nisi bila ljetos na godišnjem, stalno radiš, ne bi li se sad kad si otišla na put, trebala radije odmarati?" Ostali sudionici turnira pitali bi me ljubazno kad su se nakon golfa vraćali u hotel što sam toga dana radila i nikako im nisam bila jasna sa svojim uvijek istim odgovorima. Nekog tako ludog tko otputuje na odmor i onda provodi dane u sobi vjerojatno do sada još nisu sreli.

Iii.....uspjela sam! Napisala sam je! Moja prva prava knjiga je napisana! Jeeee!

Otela sam vrijeme

Još ću je malo čitati i dotjerivati, ali to je to! Baš sam jako sretna i zadovoljna! I ponosna na sebe što nisam pokleknula pred bilo čime što je dozivalo moju pažnju.

Još u djetinjstvu sam voljela pisati i započela sam nekoliko različitih knjiga pa su tu bile i znanstveno fantastične priče pa pjesme... ali nikad nisam uspjela napisati pravu veliku knjigu do kraja. A sada jesam! Jer sam to što mi je bilo važno stavila na prvo mjesto, jer sam otela vrijeme i branila svaki sat od svih iskušenja koja su dolazila izvana i iznutra. Jer sam odlučila pregristi i to da me možda proglase čudakinjom.

Ja sam otišla usred najveće gužve na poslu, nije ni blizu bio idealan trenutak! Ali otišla sam. S čvrstom misijom: vraćam se s dovršenom knjigom! I tu nema kompromisa ni mijenjanja dnevnih planova!

Evo, moj je prijedlog da isplanirate i rezervirate to svoje vrijeme upravo i odmah SAD!