Imate li i vi dojam da postoji neki kolektivni dogovor o tome da stalno trebamo težiti imati nečega više? Pogotovo kad se radi o poslu. Primjerice, na Facebooku mi stalno iskaču programi i edukacije o tome kako povećati i proširiti svoj business, kako pridobiti što više klijenata, ostvariti što više prodaje i naravno - kako puno više zaraditi. Kao da se samo po sebi podrazumijeva da je stalno potrebno neko širenje, a posao je pak stvarno uspješan jedino ako je narastao toliko da već ima i franšize. To više, više, više zvuči kao opći imperativ da bismo bili sve sretniji i uspješniji.
No je li tome doista tako?
Je li više zaista i bolje? Uzima li itko pri tom u obzir da smo svi razliĉito satkani i dok nekoga rast i širenje posla vuče i uzbuđuje, drugi za njime jednostavno nema želju ni potrebu. I isto tako, svi prolazimo kroz različite životne faze - u nekima nam je potreban rast, a u nekima mir. Osim toga, nekome će puno klijenata donijeti osjećaj uspješnosti, dok će drugi biti nesretniji, jer im se više ne može jednako posvetiti. Život je pun nijansi, ništa nije tako jednoobrazno kako se često prikazuje.
Pada mi na pamet film „The Founder“ koji sam gledala pred nekoliko godina, a opisuje kako je nastao lanac McDonald‘s restorana. Braća McDonald imala su malu pečenjaru koju su dotjerali do savršenstva i istinski su uživali u tome što svojim kupcima pružaju kvalitetnu i brzu uslugu, njihov restorančić bio je njihov ponos i svi u okolici su ih znali i cijenili zbog toga. Kad im je businessman Ray Kroc predložio širenje, nisu uopće bili oduševljeni. I zaista, taj koncept restorana s njihovim imenom po cijelom svijetu njima je osobno donio samo nesreću. U njihovom slučaju ‘više‘ nikako nije bilo i bolje, a pogotovo ne sretnije.
Važno je poznavati samoga sebe, znati što vas usrećuje i što vam je istinski važno i prema tome se ravnati, bez obzira na to što ‘se očekuje‘.
Krojači smo svoje sreće
Prošlog ljeta sam sa suprugom bila na jednoj opatijskoj jutarnjoj kavi koja mi se urezala u sjećanje. Kafić se nalazi na glavnoj cesti, ali malčice izvan linije najpoznatijih turističko-hotelskih sadržaja. Vlasnik lokala je Đole, suprugov prijatelj, znaju se još iz osnovne škole, a kafić je jednostavan, nepretenciozan i popularan među lokalnim stanovništvom - od penzionera, preko mladih, do poslovnjaka i političara, a navrati i pokoji stranac. Duša tog kafića je već preko 36 godina upravo njegov vlasnik. On je uvijek dobre volje i neprestano se šali sa svojim posjetiteljima, dijeli komplimente i zadirkuje. I tako je i nas je Đole tog jutra dočekao sa zaraznim vragolastim smiješkom. A onda nam je, onako spontano, ispričao svoju životnu filozofiju. „Koliko puta su me nagovarali da otvorim još jedan ili dva kafića, kad mi tako dobro ide. Ili da ovaj preselim na neko prometnije mjesto, u veći prostor. Ali ja neću.“- objašnjavao nam je. „Jer više novca je samo - više novca. I više posla i zaposlenika i briga. Život mi ne bi bio kvalitetniji.“ - zaključio je. „Ja sam si život posložio ovako: u sezoni ja radim ujutro, a kćer popodne. Tako da svako popodne stavim novine ili knjigu pod ruku pa na kupanje. A izvan sezone radimo samo ujutro - kćer preko tjedna, a ja vikendom. To nam je i jednom i drugom dovoljno za pristojan život, a možemo beskrajno uživati u svom slobodnom vremenu.“- završio je sa širokom osmjehom zadovoljnog, odmornog i od sunca preplanulog čovjeka.
Jako mi se svidjelo taj njegov stav. Đole je rijedak primjer osobe koja je odoljela zovu „Više i još više“, kreirao si je život tako da uvijek ima vremena za sva svoja sitna zadovoljstva i nije uopće čudo što je uvijek dobre volje.
Eto, danas sam vas samo htjela podsjetiti na to da ste sami krojači svoje sreće i da se ona ne nalazi nužno na putu na kojem piše „Još više i više.“
Tko zna, možda je čak pronađete na putiću „Manje i još manje“:)
Sanjine radionice i savjetovanja uvijek možete pronaći OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....