Ima li u vašem životu stvari koje si želite, a koje čekaju, jer vi ne možete otpustiti nešto što je puno manje važno?

Ponekad nam se u životu dogodi da postanemo taoci nekog predmeta ili situacije, a da toga nismo ni svjesni. Jeste li to ikada zapazili? Tako smo suprug i ja (da budem iskrena, ipak najviše ja) donedavno bili taoci jednog crvenog kreveta-kauča! Taj smo krevet pred niz godina naručili za sinovu sobu i meni je bio baš lijep - presvučen jarko crvenom mekom tkaninom i s velikim otklopnim sandukom ispod. Nakon što su sinovi odselili u svoje živote, kauč smo premjestili u prostoriju koja nam služi kao garderoba. I tamo nam je (sad već godinama) samo smetao. Nisam imala dovoljno ormara, ali od tog velikog kauča ništa se novo nije moglo smjestiti uza zid prostorije. Osim toga, kauč je naprosto ‘izazivao‘ da se na njega odlažu razne stvari i odjeća koje u nekom trenu ne bi imali svoje mjesto, pa se stalno kreirao nered.

Misaona petlja

I sad se vjerojatno pitate - pa zašto ga se onda niste riješili? Evo zašto - zbog ‘kružne petlje‘ ili ‘zida‘ u razmišljanju. Naime, kad su stolari (tad pred puno godina) donosili krevet-kauč, čiji gornji dio je iz jednog velikog komada, nije mogao proći kroz otvor stepenica koje vode na kat. Pa su ga na kraju podigli iz dvorišta i prebacili preko ograde terase. No, u međuvremenu smo nad ulazom u kuću napravili krović pa taj put prijenosa sada više nije moguć. I tako su se moje misli vrtjele u krug: „Želim se riješiti tog kauča - ali ne možemo ga spustiti niz stepenice - ako pokušamo preko terase, oštetit ćemo krović - ne znam kako da se riješim kauča.“ Suprugov prijedlog da se krevet raspili u dijelove nisam imala srca prihvatiti - pa još je kao nov, lijepo izgleda, a ‘škare‘ za podizanje savršeno funkcioniraju. Bila sam sigurna da bi nekome dobro došao, samo kad bismo ga mogli iznijeti iz kuće. Ali nismo mogli.

I tako smo postali taoci kauča. Odnosno, da budemo precizniji - bili smo taoci mojih uvjerenja. Uvjerenja koja su korisna za planet, ali ponekad štetna za mene. Moje uvjerenje o tome da je grehota baciti bilo što što bi moglo nekome koristiti držalo me ‘u šahu‘ sad već doslovno nekoliko godina! Svaki put kad bi mi palo na pamet da se želim riješiti kauča, zavrtjela bih svoj kružni slijed misli, ustanovila da ne vidim rješenje i - prebacila misli na nešto drugo.

Imate li i vi takve misaone petlje vezane uz neke svoje teme ili stvari? Nešto što želite učiniti ili promijeniti, ali ne vidite kako - ne vidite način, pa svaki put odgodite tu ideju ili od nje privremeno odustanete. Koju dobrobit za svoj život zbog te ‘nerješive‘ situacije stalno odgađate? Jeste li se možda i vi zapetljali u neko svoje tvrdoglavo uvjerenje od kojega ne želite odustati?

Treba snage

Ove sam zime konačno jasno osvijestila cijelu tu sliku i blokadu koja je ustvari postojala samo u mojoj glavi. I shvatila sam da svojim odlukama zapravo biram što je važnije - kauč ili ja. Do sada mi je očito bio važniji kauč (‘sveti‘ kauč kojeg je šteta, a mene u toj priči očito nije bilo šteta). Pa sam napokon u sebi prelomila i odlučila: odustat ću od svojeg uvjerenja, da bih mogla učiniti nešto dobro za nas.

I tako su u ponedjeljak k nama stigla dva radnika iz tvrtke koja se bavi odvozom glomaznog otpada. Srce mi se stisnulo dok sam ih gledala kako paraju lijepu crvenu tkaninu i razvaljuju sve dijelove kauča. Ali izdržala sam i uskoro su svi raskomadani dijelovi bili zauvijek odneseni. A mene je tješila i radovala činjenica da sada u sobi konačno ima mjesta za nove ormare. Vjerujem da ću, kada oni stignu, već u sebi sasvim preboljeti i otpustiti crveni kauč.

Voljela bih da i vas ova priča ponuka da se zapitate: ima li u vašem životu važnih stvari koje si želite, a koje čekaju, jer vi ne možete otpustiti ili riješiti nešto što je puno manje važno? Ili ne možete opustiti neko svoje tvrdo uvjerenje. Puno puta je potrebno smoći snagu otpustiti vrapca kojeg držite u ruci, da bi golub imao kamo sletjeti.