A možda je sve upravo onako kako bi (sada) trebalo biti?

Je li vam se kada dogodilo da se trudite nešto napraviti, ali nikako da to zaista i napravite? Stalno vam visi nad glavom onaj osjećaj „trebala bih“, no kao da nešto u vama onemogućava da napravite taj korak ili korake ili tu određenu akciju, pa čak i kada se radi o nečemu što ste prije s lakoćom radili? Možete li se sjetiti takvih situacija? Ustvari, ja vjerujem da su one svakodnevne.

Poziv na promjene

Ono što se primjerice meni događa od prošle jeseni je da sam prestala slati redovite tjedne newslettere s porukom svojim nekadašnjim polaznicima, koje sam bila slala punih 15 godina. Zaista ne mogu odrediti što se točno dogodilo, ali odjednom je to moje slanje počelo ‘šepati‘ i svaki pokušaj da se vratim u nekadašnji ritam jednostavno se nikako nije ‘primao‘. Pa sam neki dan (u duhu onog natpisa s kemijske olovke o kojem sam vam nedavno pisala) odlučila promijeniti pogled na tu situaciju. Jednostavno sam zaključila da ću se prestati ljutiti na samu sebe što ne šaljem redovite newslettere. „A što ako je sve onako kako sada upravo i treba biti?“- upitala sam se - „Ako ih ne uspijevam redovno slati onda ih u ovom trenutku iz nekog razloga i ne trebam redovno slati.“

Što ako je to što nikako ne uspijevate napraviti zapravo nešto što sada niti ne trebate činiti? Možete li prihvatiti da vas vaše nevidljivo unutarnje vodstvo uvijek nepogrešivo vodi i usmjerava vaše postupke? Što ako je to što osjećate kao inertnost ili blokadu, zapravo poziv na promjene, znak da nešto treba mijenjati ili da je vrijeme za nešto novo?

Prisjetila sam se nekih situacija u svojem životu. Primjerice kad sam se samoj sebi čudila zašto nakon 20 godina nemam više veliku volju da vodim svoj projektni ured. Nijedan „trebala bih“ nije mi pomagao i na kraju sam samoj sebi priznala i prihvatila da je vrijeme za promjene. Ustvari, za veliku promjenu. I promijenila sam zanimanje.

Dobit ćete odgovor

Ili drugi primjer. Tijekom dvije godine bila sam dio jedne predivne ženske WhatsApp grupe u kojoj smo svakodnevno dijelile svoja razmišljanja i osjećaje. Zaista nam je svima ta grupa puno značila. Ali nakon dvije godine odjednom se sudjelovanje smanjilo i opet nikakav „trebala bih“ nije pomagao. Grupa se prirodno utišala i sada još samo ponekad razmijenimo zanimljivosti.

Promjene su u samoj srži stvarnosti, a mi se često volimo držati za uhodano i poznato. No svako vrijeme je pravo vrijeme za nešto drugo, ne nužno više za ono od jučer. Osim toga, u svakom životu postoje razdoblja kad se više okrećemo prema unutra, prema svojim osjećajima i promišljanjima i druga razdoblja kad smo više okrenuti prema van - prema akcijama i ljudima. I sve je to prirodno, baš tako treba biti.

I zato je besmisleno gubiti vrijeme na prekoravanje samih sebe zbog bilo čega što bismo „trebali“ napraviti, a ne činimo. Puno je bolje zastati i upitati se:“Što mi ova situacija pokušava reći? Što je dozrelo za promjene? Kakav novi pristup trebam zauzeti?“ Možda si jednostavno trebate dopustiti da sada nije pravo vrijeme, ali će u budućnosti možda biti. Ili je sada važno pronaći novi pristup ili način. A možda je ovo trenutak kada trebate potražiti nečiju pomoć ili suradnju.

U svakoj takvoj situaciji bit će jako korisno ako zatvorite oči, osluhnete unutar sebe i doslovno porazgovarate sa svojim otporom. I svakako ga upitajte „Što mi pokušavaš reći?“ i „Kako ti ja mogu pomoći?“ Sigurna sam da će vam dati zanimljive odgovore.

I ja sam ih dobila:)