Zašto ponekad sanjam da sam samo domaćica?

Nedavno su moje poznanice međusobno pričale svoj uobičajeni radni dan i zapanjila me količina posla koju prosječna zaposlena žena napravi. One koje uspiju ukrasti vrijeme za kavu s prijateljicama, teretanu ili su još razularenije, pa ponekad i izađu navečer, trebale bi dobiti nagradu za organizatoricu godine. Osim što su organizirane očito imaju i puno energije jer ja ponekad nemam volje ni doteturati u krevet od umora.

Neko vrijeme bila sam kod kuće jer nisam radila. Mučilo me s vremena na vrijeme kako ćemo platiti sve račune, ali sve ostalo je bilo – odlično!

Teško je biti po cijele dane na usluzi svojoj djeci, teško je spremati, kuhati i sve što ide uz to, ali vjerujte mi, još je teže raditi sve to i biti posvećen poslu 40 sati tjedno (ili koliko vas je već dopalo kad su se dijelile karte). A tek ako imaš bolesnog člana obitelji koji treba posebnu pažnju? A dvorište koje treba brigu? A ljubimca?

Evo kako izgleda moj dan

I opet ponedjeljak. Budilica zvoni, 6 je sati, novi radni dan. Pomičem alarm za 10-ak minuta kasnije. Zvrrrrn…. Opet onaj užasan zvuk zbog kojeg mrzim svoj mobitel. Dižem se. Tuširanje je brzinsko uz sretnu misao da danas ne moram oprati kosu. Šminkat ću se u autu, odlučujem na brzinu. Pravim kavu. I muž je u sličnom raspoloženju, skupa bauljamo po kući.

Ni s mojih 38 nije mi jasno kako neki ljudi dolaze na posao tip-top obučeni, savršene šminke i u oblaku parfema. Meni tako rano nije do smišljanja odjeće. Priznajem, nisam zapravo nikada pretjerano zainteresirana za to. Vjerojatno sam u prošlom životu bila muškarac.

Kod nas doma djecu budimo zadnje, tako imamo više mira, a i oni dobiju više vremena za san. Robica je već složena večer prije, oblačimo simultano svatko od nas po jedno dijete. Na putu prema vratima svrate u wc, operu zube i počešljaju se.

Kad je vrijeme prehlada, najčešće dok najmlađem muž oblači cipele ja mu uštrcam u nos fiziološku otopinu. Blaženi dan kad smo iz upotrebe izbacili usisavač za nos jer bi nam to sad oduzelo još deset minuta vremena, ali i barem kilu živaca.

Zdrav doručak ostavljam za drugi život

Kćer je poželjela posebnu frizuru. Ako sam dobre volje zastajem i smireno, ali na njenu žalost prilično nespretno, napravim tih desetak pletenica. Ako sam već u mislima s napornim šefom zna mi se dogoditi da joj odbrusim kako nema ništa od toga jer nemamo vremena pa poslije još 10-ak minuta osjećam grižnju savjesti.

Putem, koji traje oko 30 minuta vožnje, kupujem neki doručak u pekari. Zdrave kaše i smoothieje ostavljam za neki drugi život.

I onda nas velike čeka posao, s nadom da će stvarno biti gotov nakon osam sati jer djeca nekad ipak moraju kući iz vrtića. Pa parkić, malo igranja i jurnjava kući.

Jesam li spomenula ručak za sutra? Tko zna tko će i kad to kuhati ili ćemo mi odrasli nešto zbrčkati na brzinu. Djeca ionako jedu u vrtiću, a mi se uvijek nekako snađemo.

Sve ima svoju cijenu

Izvanškolske aktivnosti djeca još nemaju jer su mala, no o tom dijelu života bolje da još ne razmišljam jer bih se samo unaprijed uzrujala. Mi, naime, živimo u mjestu gdje u školi nema boravka tako da će naša prvašica ići u grad u školu. Srećom ili nesrećom, kako se uzme, i vrtić je bio u gradu pa će oboje i dalje biti vrlo blizu. No, to znači da će nam i ove godine svima trebati najmanje pola sata vožnje do odredišta.

'Zašto, o, zašto smo digli taj kredit i zašto sam ikada imala ambicije?', pitam se ponekad u lošijim trenucima. U onim boljim sam sretna jer imam obitelj i posao koji volim. I neću lagati, to ima priličnu cijenu, ali sam je spremna platiti.