IVANA KLASAN. FOTO: NEJA MARKICEVIC CROPIX
Osobna priča

Zagrepčanka Ivana dijagnozu tumora na mozgu dobila je s 40 godina: Mislila sam da je to moj kraj

Odlučila je više ne živjeti programirani život, već istinski uživati u svakom trenutku

Jedne nedjelje dok sam radila ručak strašno mi se zavrtjelo. Ovo stanje je u blažem obliku potrajalo i tijekom sljedećeg dana kada mi je šefica savjetovala da odem na hitnu. To sam i napravila, započinje svoju priču Ivana Klasan (46), ekonomistica po struci i majka troje djece koja se ubrzo susrela sa zastrašujućom dijagnozom - tumorom na mozgu. Bilo je to 2018. kad je imala samo 40 godina.

image
NEJA MARKICEVIC CROPIX

O bolesti, kaže, do tada nije ništa znala. Štoviše, simptome vrtoglavice i zanošenje tijela nije prepoznala kao potencijalni znak tumora. Tijekom obrade na hitnom prijemu pronađena joj tvorevina na mozgu, odnosno, potvrđena je sumnja na tumor. Rečenice koje je tada izgovarala liječnica ovoj su ekonomistici snažno odjeknule glavom.

- Iz već ritmom uhodanog života koji su mi tek nešto poremetile vrtoglavice, ova iznenadna i potpuno neočekivana informacija da možda imam tumor na mozgu potpuno me šokirala. Doista mi nije palo na pamet da će mi jedan odlazak na hitnu donijeti zapravo strašnu dijagnozu - govori nam Ivana kojoj je prva pomisao na izrečenu rečenicu o tumoru bio bijeg.

Hodajući natrag prema parkiralištu, krenula se nizati bujica negativnih misli koje su je pratile sljedeća tri dana.

- Moj prvi nalet bile su nabacane misli: ‘Ovo je kraj! Umirem! Što ću sada? Neću vidjeti svoju djecu! Toliko toga još moram napraviti!‘ Plakala sam i bilo me je strah - prisjeća se.

image
NEJA MARKICEVIC CROPIX

Tretiranje tumora gamma knife radioterapijom

Nakon nekoliko dana napravila je magnetsku rezonancu glave te je ubrzo dobila potvrdu da se doista radi o tumoru na mozgu, odnosno ustanovljena joj je dobroćudna tvorevina na moždanoj ovojnici.

- Liječnici su mi objasnili da se ova vrsta tumora širi i ako se ne liječi na vrijeme, pretvara se u zloćudni tumor. Kako do toga ne bi došlo, savjetovali su mi gamma knife zračenje koje ciljano, na tumorom zahvaćeni dio mozga, usmjerava radioaktivne zrake. Ovom sam postupku bila podvrgnuta ubrzo nakon postavljanja dijagnoze - govori Ivana.

Budući se cijeli proces od saznanja do samog zračenja događao u iznimno kratkom roku, Ivana se, kaže, više fokusirala na to što su joj doktori objašnjavali o samom tretmanu. Iako je već nakon prvog i jedinog zračenja tumor na mozgu lokaliziran, on je i dalje Ivanin suputnik kojeg mora redovito pratiti odlaskom na pretrage i kontrole kod liječnika.

Bolesti djece

S teškim životnim situacijama Ivana se susrela i kada je rodila drugo dijete, kćer. Imala je tada 25 godina. Kaže kako joj je život u to vrijeme pružio dvije krajnosti; osjećaj neopisive boli i težine te, u isto vrijeme, mir i prihvaćanje.

Neposredno nakon poroda, Ivana je saznala da djevojčica ima transpoziciju velikih arterija (stanje kod kojeg aorta polazi neposredno iz desne klijetke, a plućna arterija iz lijeve klijetke), dijagnozu zbog koje je trebala nekoliko operacija koje su se radile u inozemstvu. Iako je svaka izazivala osjećaj stresa, jedna se Ivani dodatno urezala u pamćenje. Naime, samo dva tjedna od kćerine operacije, sin joj je nakon preboljenih vodenih kozica dobio konvulzivni napadaj - grand mal. Prognoze hoće li preživjeti i što se uopće događa kao i svi prethodni stresori na Ivanu su snažno djelovali.

- Još kao mlada majka proživljavala sam izazovne životne situacije. Nije bilo lako gledati svoje bespomoćno, tek rođeno dijete, a još gore je zamišljati da ste kao roditelj dali sve od sebe. Također, bilo je strašno gledati kako najmlađe dijete ostaje bez svijesti i kako doktori imaju pogled koji ne sluti na dobro. Međutim, unatoč užasnim strahovima, imala sam neopisivu snagu i vjeru da će biti dobro - prisjeća se Ivana, danas majka odrasle djece od 23, 21 i 17 godina.

image
NEJA MARKICEVIC CROPIX

Prihvaćanje i mir

Iako ju je vlastita dijagnoza potpuno ‘izula iz cipela‘, proces prihvaćanja je, kako nam objašnjava, tekao izrazito brzo. Budući da se već u ranim godinama majčinstva susrela s velikim neizvjesnostima hoće li joj djeca preživjeti, Ivana je naučila prepustiti se i prihvaćati situaciju kakva je. Dan po dan.

- Sjećam se prvih trenutaka koje sam provodila s kćeri u bolnici u Linzu. Dok je ona ležala na odjelu, ja sam provodila vrijeme u sobi za roditelje. Bili su to trenuci velike agonije. Bila sam uplašena, mlada i bez ikog iz obitelji u stranoj zemlji. Vjernica sam, međutim, situacija u kojoj sam iskreno i doslovno pala na koljena dogodila se pored kćerinog krevetića. Odjednom sam počela osjećati neobjašnjiv mir i prihvaćanje te spoznaju da nisam sama. Isti taj mir i jakost su me obuzeli ubrzo nakon početnog saznanja i šoka da bolujem od tumora na mozgu - rekla nam je hrabra Ivana koja je od tog trenutka počela ponovno disati.

Tumor me doveo do toga da otkrijem sebe

Odlučila je više ne živjeti programirano, gdje bi joj se svaki dan svodio na ustajanje, odlazak na posao i kuhanje ručka već je odlučila doživljavati svaki trenutak.

- Tumor me natjerao da drugačije gledam na život. Sada ga doista osvještavam. Kad grlim svoju djecu, doista ih grlim. To više nisu radnje iz navike, već istinski trenuci prisutnosti. Kao i s drugim situacijama. Ušla sam u dubinu života i osvijestila njegovu prolaznost, a istovremeno shvatila sam što znači biti ‘aktivno‘ i potpuno prisutan u trenutku - rekla nam je Ivana.

Ova dijagnoza potaknula ju je i da napravi korake na koje se prije ne bi usudila ni pomisliti. Dotadašnji rad u firmi u kojoj je imala dobra i sigurna primanja, međutim nezdrave odnose, potpuno su ju iscrpljivali i nimalo ispunjavali. Unatoč brojnim razlozima zašto ne dati otkaz, pronašla je onaj bolji; pronašla je sebe.

- Shvatila sam. Svojih prvih 40 godina života dala sam društvu, a sada sam otkrila sebe. Djeca su mi odrasla, a ja sam odlučila napokon živjeti svoj, a ne tuđi život. Posao s nekretninama bila je moja strast koju sam odlučila više ne potiskivati te sam napokon otvorila vlastitu tvrtku. Tek sad sam počela živjeti i unatoč brojnim izazovima, konačno imam mir - govori nam Ivana koju je uz sve događaje pratila misao ‘punim plućima i srcem u sve‘.

image
NEJA MARKICEVIC CROPIX

Poticaj drugima

S istim riječima Ivana potiče druge na djelovanje.

- Bolest me vratila k sebi. Vjerujem da svatko tko doživi istu i sličnu dijagnozu, odjednom progleda drugim očima. Bez umanjivanja osjećaja straha i nevjerice kroz koje sam i sama prolazila, ubrzo sam shvatila bit koju dijelim i s ostalima: ‘Svaki dan pred nama donosi razlog za učiniti nešto dobro za sebe i druge. Doista ne znamo koji će trenutak biti onaj posljednji i zato, bez iznimke, budite potpuno prisutni u svakom - zaključuje.

Linker
12. studeni 2024 22:01