Tko je u vašoj ekipi - bitno je znati što od koga dobivate, a što gubite? Što dajete?

Odrasla sam na Beverly Hillsu i Melrose Placeu i sličnim tada popularnim serijama za mlađu populaciju i puno toga s malih ekrana sam si priželjkivala u stvarnosti. Uostalom, i mnogi od nas, zato se to toliko i gledalo. Od onih očitih stvari poput duge plave kose ili zločestog dečka na kojeg se pali pola škole do dubljih stvari poput odnosa s roditeljima ili prijateljima. Istinabog, nisu to neki duboki sadržaji bili, ali jedna stvar im je zajednička, bili su ekipe. U obje serije, i mnogim drugima, radilo bi se o jednoj ili dvije ekipe koje su se s vremenom mijenjale, primale nove i otpuštale stare članove. I to mi je oduvijek, sve donedavno nedostajalo.

Moć ekipe

Prijatelja i prijateljica sam kroz život imala, a imam ih i sad, ali ekipu koja ide zajedno na more ili na izlete, koncerte, bilo što nisam nikad. Neko kraće vrijeme jesam na faksu, bilo nas je pet ili šest, različitih i bilo je lijepo dok je trajalo, dok nas životi i okolnosti nisu razdvojili. Nakon toga, a ni prije, nisam osjetila tu moć grupe iliti ekipe. Nešto kao tvoje pleme, svi sve znaju, svi ti u svakom trenutku dana drže leđa i ti njima isto. Bez plana i programa osim kad se zbilja organiziraju rođendani, tulumi ili putovanja.

Nagledala sam se tih ekipa baš puno kroz desetljeća života, što u realnosti, što na raznim ekranima (ili čak i knjigama), i uvijek mi je to bilo nešto nedostižno. S druge strane, koliko god da sam to htjela ili slušala o raznim takvim ekipama iz djetinjstva svoje majke, nisam si to mogla spojiti sa svojom osobnošću. Ne do kraja.

Moje ljude kad bi se, recimo, spojilo za moj rođendan, raspon godina išao bi od 30 do 60,. Raznih spolova, opredjeljenja, uvjerenja i iskustava i, mnogi nisu jedan za drugog čuli do mog rođendana. Obično bi to bilo neobično, na prvu neugodno, ali nekako bi profunkcioniralo do sredine rođendana jer barem jednu stvar imaju zajedničku, a to bih bila ja. No, nakon dva ili tri takva pokušaja odustala bih jer nikako namiriti sve, nikako se dovoljno posvetiti svima, a kad su moji ljudi želim da imaju moju pažnju makar bi taj dan pažnja trebala biti na meni.

Iz istog razloga nikad u životu mi nije privlačna bila ideja velike svadbe ili svadbe uopće jer mi stvara pritisak, ne želim taj dan ili te dane tu odgovornost i ne želim spajati nespojivo. Dovoljan stres je upoznati dvije (dis)funkcionalne obitelji jednu s drugom da u to ubacujem još ekipe moje i/ili njegove. Znam, nekome to zvuči zabavno i kao sastavni dio život, no meni diže anksioznost i nepotrebnu paniku. S druge strane, kad bi me se bacilo u nepoznato, što se ne jednom dogodilo, ja bih se snašla i povezala minimalno s jednom osobom u grupi od 20-ak drugih. Najčešće je ta povezanost potrajala dulje od, recimo, samog projekta ili putovanja, a neke traju i dandanas skoro 10 godina kasnije. Ali, opet jedan na jedan. Nikad šačica ljudi.

Ovo je puno važnije

Pokušavam dokučiti zašto je tome tako, je li možda do mene (lako moguće) ili više ljudi nisu takvi. Ili je taj konstrukt bio dobar samo na televiziji i ne ide mi u glavu do kraja. Iako ponekad na društvenim mrežama vidim ljude koji tako žive, druže se i planiraju, ne vidim ih baš uživo. A i to kad nešto ulovim na mrežama mi najčešće bude pod velikim upitnikom je li to stvarno tako ili samo za potrebe fotkanja, objave i/ili smanjivanja budžeta kad se putuje. Sve je to skroz ok, ali ne mogu se ne oteti dojmu da sve i jednu stvar, vjerojatno i previše, koja je javno objavljena na društvenim mrežama stavljam pod veliki upitnik. Analizirajući se, a potom i druge, skužila sam svoj obrazac odavno. Iako nisam jedinica, imam dvojicu mlađe braće i polusestru, i zbilja smo često imali punu kuću djece, rođendana i igranja. Dijelilo se od samih početaka. Nikad nešto nije bilo skroz moje, a zapravo treba biti i kako studije pokazuju, dijete ne treba siliti na dijeljenje prije treće godine života jer jednostavno mozak nije tako razvijen. Ono što je bilo moje, baš samo moje, bilo je moje vrijeme i ono što me punilo i veselilo. U mom slučaju to je bio ples i to u paru odnosno sama. Dakle, nikad u životu nisam željela biti dijelom nekog ekipnog sporta. Primjerice, na tjelesnom sam ekipne sportove odrađivala, ali ono što je bilo zasebno, samo moj rezultat bih razvaljivala i tu bih se punila. Kad sam ples zamijenila, i to sasvim slučajno, aerobikom i fitnessom, bilo je pitanje trenutka kad neću biti dio grupe nego voditelj. I vrlo brzo je tako bilo, postala sam trener. Imala sam grupu, ali nisam bila dijelom nje. Ili njih jer ih je bilo puno. Zanimljiva dinamika, kad bolje pogledaš.

Danas sam, pak, dijelom jedne grupe koja je energetski i iskustveno jako intenzivna i drugačija. Nešto što nisam do sad doživjela i nešto što me iznova puni i prazni iz tjedna u tjedan i tek sad vidim gdje su mi granice, a gdje mi je nečega previše ili premalo. Iako su mi odavna savjetovali da idem i na grupne terapije jer moć grupe je čudesna, nikad mi to, iz gore navedenih razloga nije sjelo. Mislila sam da to nije za mene i da ja to ne mogu, a ispalo je potpuno kontra. Ne da mogu nego u tome uživam. Svake srijede, a nekad i češće u školi za osobni razvoj. Ne ide različitije, a opet sličnije od toga što se tamo u tom razredu na jednom mjestu našlo.

I dalje nemam ekipu, vjerojatno nikad neću ni imati, ali imam svijest da ju ne trebam dokle god iz svakog mjesta u kojem sam zbog raznih razloga mogu upoznati, dobiti, zavoljeti i zadržati nekog svog. Vjerujem da je to puno važnije i dragocjenije od forsiranja društva zbog društva.

Do idućeg puta, kime ste okruženi? Vrijede li ti ljudi vašem razvoju? Što od koga dobivate, a što gubite? Što dajete?

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.