“Ne znam kako ću to postići, jer svi moji su se rastali, razveli, tukli i varali. Nemam niti jedan dobar primjer braka ili veze u obitelji.” - rekao mi je prije desetak godina maltene u suzama, zabrinut za svoju budućnost u ljubavi i hoće li se ikad ostvariti kao partner, muž i/ili otac s obzirom na svoju primarnu obitelj.
Gledala sam ga punog razumijevanja jer smo bili u istim govnima, samo je nas bilo troje djece, ja najstarija, a njih šestero i on najmlađi. Ni moji se nisu iskazali nekim lijepim primjerima veza i partnerskog odnosa u kojima je užitak rasti. Bilo je od urlanja do šaketanja, razbijanja i prevara, a odnos o kakvom sam sanjala da će biti između mojih roditelja, a onda i za sebe u budućnosti, gledala sam samo na ekranima, a ponekad i kod roditelja prijatelja i prijateljica iz škole.
Primjer KAKO NE
Točno se sjećam tih nekih parova koje sam idealizirala i nije mi bilo bitno jesam li možda u krivu i jesu li oni zbilja onako sretni kako sam zamišljala, znala sam da je kod njih ipak nešto bolje nego iza ulaznih vrata stana u kojem sam živjela s roditeljima. Isto tako je znao i (o)sjećao se moj prijatelj s početka teksta. Tad sam mu rekla nešto što mi se nedavno vratilo s druge adrese i dalo mi je misliti.
“Da, nemaš idealne primjere kod kuće, ali zato imaš sve i jedan primjer kako ne. Kakav partner i otac ne želiš biti i u kakvom odnosu ne želiš postojati.” Izgovorila sam to i godinama kasnije stojim iza toga da svi mi koji dolazimo iz razorenih brakova i nestabilnih kućanstava možda jesmo oštećeni, ali smo i prošli savršene škole i lekcije koje su nam pokazale kako se ne ponašati i kakvima ne biti.
Desetljeće i nešto kasnije potpuno druga osoba mi potvrđuje moju rečenicu i napiše mi maltene u riječ istu moju izjavu. Jer, i ta osoba je došla iz disfunkcionalnog braka u kojem ama baš ništa nije valjalo, pa opet, ne odustaje od ideje da od govna može napraviti pitu.
Bila bih manje ranjena, ali
Svaki put kad o tome razmišljam, sjetim se i nemalog broja tih brakova koje sam idealizirala i nekih svojih prijatelja/ica koji su iz njih došli, a danas su rasturena bića koja ne mogu održati normalnu partnersku vezu dulje od godinu dvije i to ako. Ne znam je li to zato što traže ono u čemu su rasli pa ne nalaze ili su toliko nesvjesni kakvi su sretnici bili da ne znaju prepoznati to isto ni da im se servira gotovo.
Je li moguće da zato što nisu imali te loše primjere da ne prepoznaju dobre?
Je li moguće da će biti manje “uspješni” u ljubavi od nas koji smo gotovo doslovno bježali od roditeljskog doma ne bismo li se spasili?
Ne znam odgovore na ta i na brojna druga pitanja, ali znam jedno. Da sam rasla u staloženom i mirnom domu, danas ne bih bila kakva jesam. Bila bih manje ranjena, to sigurno, ali bih i manje grizla, manje preživljavala i bila manje ili barem drugačije sposobna. Sigurno ne bih toliko kopala po traumama iz djetinjstva (kako svog tako i generacija prije mene u mojoj obitelji) i pokušavala prepoznati obrasce koje ne želim da se prenose dalje. Ne mogu sa stopostotnom sigurnošću reći kakva bih osoba bila, možda manje oprezna u ljubavi pa bih se i bila zaletjela i već imala iza sebe sve što nemam sada (djecu, brak/razvod), a možda bih cijelo vrijeme bila sama i ne naučila sve ono što sam o sebi, ali i o ljudima, naučila kroz svoje veze i terapije. Da se razumijemo, ne smatram da su meni i drugima roditelji napravili uslugu urlajući i psovajući pred djecom, nisu nikako i ne preporučujem, no mislim da mi koji smo takvim sranjima svjedočili imamo dužnost da od toga nešto naučimo i, najbitnije, to i sve što stoji iza toga ne ponavljamo. Znam, dosta je iluzorno ovo izjaviti pogotovo znajući da statistički zlostavljači rađaju/stvaraju zlostavljače, ali to je opet nečiji odabir. Moj je odabir bio napraviti sve drugačije prije nego stisnem neko dijete na ovaj svijet jer ono što sam doživjela ne bih nikome, a najmanje nekome tko mi je važniji od mene same.
I zato, s godinama terapije i previranja i kopanja po sebi, znam da ono što sam započela onomad za sebe zapravo je najbolji mogući poklon koji sam mogla pokloniti svojoj budućoj djeci.
Do idućeg puta, probajte barem jednu lošu stvar iz svog odgoja detektirati i ne nastavljati dalje, vrijeme je da prekinemo te generacijske traume jednom zauvijek.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....