ŠTO KAD 'IZGUBIŠ KOMPAS?' Prošlost ne bi trebala biti naš teret, već bi trebala biti naša snaga

Piše: Jana Krišković Baždarić, glavno pero bloga 33etc.blog

'Nisi ti centar svijeta!', rečenica je zbog koje mnogi godinama traže svoje mjesto na karti. Sigurno se sjećate te rečenice iz djetinjstva. Kada smo bili ne centar svijeta, nego centar svemira. I to je bilo sasvim normalno. Jer, tko bi trebao biti centar ako to nismo mi? Zar nije najbitnije ono što takvim osjećamo, zar nije zaslužilo ljubav ono što najviše volimo i zar nije vrijedno izrečene istine ono što ne odobravamo i što ne smatramo poželjnim? Sve se činilo tako jednostavnim. Sve drugo bilo je potpuno nerazumljivo i teško za usvajanje.

Ipak, svijet koji je čekao nije bio pripremljen za takve ljude, pa smo se mi morali pripremiti za njega. Uklopiti se, izbrusiti malo te oštre rubove svojih istina i omiliti je drugima kako bi je lakše prihvatili. S vremenom su sve te istine postale slične, voljeli smo i željeli slične ljude i stvari kao i drugi, nismo odobravali i prekoravali smo ono što nam se svima činilo neprihvatljivo. Odavno smo zaboravili da smo nekada bili centar svijeta. Onog svoga. Svijeta koji nije rađen po mjerilima drugog. Svijeta u kojoj je postojala naša istina bez obzira na to što bi njezin oštar rub mogao nekoga povrijediti.

Na razmišljanje o ovoj temi natjerala me jedna sasvim slučajna situacija prošloga tjedna. U neobaveznom razgovoru s prijateljicom spomenula samo joj da se ne mogu riješiti nekih par navika koje me zbilja živciraju, na što me ona pogledala i začuđeno rekla:

"Vidiš, to mi je baš neobično za tebe. Imam osjećaj da kad si ti nešto zacrtaš, da to i napraviš. Mislim da to kod tebe i nije neki problem. Ono, ti si mi baš tip top."

Vau. Stvarno? Tip top? Ono, odlučim nešto i puf! Gotovo. Odlučeno. Napravljeno. Nema natrag.

Šipak. I ne baš. Ne uopće.

Taj neobavezan komentar vrzmao mi se cijelo popodne po glavi. Čekaj, ako izgledam tako na van, možda fakat mogu? Očito me ljudi iz nekog razloga percipiraju na određeni način. Valjda su donijeli sud o meni na temelju nekog iskustva koje sa mnom imaju.

U mojoj glavi, istina o meni malo je drugačija. I mislim da tu nisam sama. Da nas ima jako puno koji sebe vidimo drugačije od onoga kako nas vide drugi ljudi.

U životu kojim smo navikli živjeti premalo smo se osvrtali na vlastite uspjehe, a previše se vremena zadržavali na „neuspjesima“. Uspjeh bismo prebacili preko leđa, a neuspjehom se bavili još mjesecima nakon što se dogodio, analizirali ga, pretakali iz šupljeg u prazno, tražili pogreške i krivili sami sebe.

U iščekivanju nekog događaja uvijek je prevladavao oprez nad uzbuđenjem. „Neću se previše veseliti, jer može se izjaloviti…“ . Kao da za svaku situaciju u životu moramo imati pripremljeno ponašanje koje će nas sačuvati od razočaranja i boli. Kao da nam se sve teže prepustiti i očekivati dobro. Toliko se štitimo od lošega, da je sasvim logično da je to isto loše jedino o čemu razmišljamo. Što ako se dogodi i kako da se ne dogodi?

Život nam se izdeformirao u oprezu i nesigurnosti koju on donosi.

Izgleda da je sve ono čemu su nas učili bilo poprilično krivo.

Nisi ti centar svijeta!

Što više o tome razmišljam, mislim da je to bila jedna od prvih grešaka. Što je logičnije od toga nego da čovjek sam sebi bude centar svijeta? Kako da drugačije upozna i razumije sebe? Kako da drugačije shvati zašto uopće živi i koja mu je svrha? Kako da sebi objasni da je na ovaj svijet nije došao da živi u službi drugoga, već samoga sebe? Kako da upozna svoje vrline i mane i kako da nauči njima rukovati? Kako da postane dobar drugima, ako nije sam sebi najvažniji? Kako da ne povrijedi drugoga, ako živi s frustracijom nepoznavanja sebe i vlastitih vrijednosti? Kako da se odupre potrebi da sebe traži u drugima i da se bezobrazno usuđuje htjeti postati centrom nečijeg tuđeg svijeta jer su mu rekli da mu nije mjesto u centru vlastitog, nego na njegovim marginama. Kako da donese dobro svijetu ako ne kroči njime slobodno, već u lancima tuđih uputa koje je pretvorio u vlastita uvjerenja? Kako da uopće živi i donese dobro sebi i drugima?

Budi oprezan!

Ako nečega nikad dosta, to je svakako oprez! Od onog opreza kad prelazimo cestu, oprez se poput virusa proširio cijelim našim tijelom i umom. S vremenom smo postajali toliko oprezni da nas je sam oprez počeo uništavati. Istina, pomogao nam je da izbjegnemo mnoge loše situacije, ali smo zahvaljujući tome izgubili kondiciju za nositi se s njima. Što je kondicija bila slabija, strah je postajao veći. S druge strane, oprez je nagrizao i radost kod uspjeha. Naučili smo se radovati oprezno. Jer, u svakom trenutku, nešto može poći po krivu. Bolje je to očekivati, nego se kasnije razočarati.

I tako smo naučili oprezno kročiti svijetom misleći da nemamo pravo biti centar svoga svemira, misleći da nemamo pravo na pogreške, misleći da je bolja i umjerena sreća, nego moguća nesreća. Nismo iskušavali. Nismo padali. Nismo gubili. Nismo iskušavali granice vlastitog svijeta. Tumarali smo u kolektivom oprezu od života koji bi nas mogao povrijediti. I dotumarali do dana kada netko drugi u nama vidi nešto što mi odavno ne vidimo.

Neku snagu. Snagu koju smo sačuvali usprkos svim štetnim upozorenjima u kojima smo se trebali čuvati života i usput izgubili osjećaj kako je to uistinu živjeti.

Toga dana sam se pogledala u ogledalo. Možda prvi put nakon sto godina. Nisam gledala kako mi stoje šiške i trebam li staviti malo korektora na podočnjake. Pogledala sam se u svoje oči i pomilsila: kako to da to toliko dugo vremena nisam napravila? Kako to da se svakodnevno gledam u ogledalo, a uopće se ne vidim.

Tog trenutka ugledala sam osobu koja je na svojim leđima iznijela mnoge bitke. Koja si je za te iste dobivene bitke dala premalo priznanja. Mislila da je sasvim normalno iznijeti ih, brzo ih zaboravila i usmjerila svoje misli i energiju na svakodnevne tričarije koje ne služe ničemu drugome nego da tu istu energiju iscrpe.

Bilo je lijepo ponovno se susresti sa sobom i povezati se ponovno sa svime što sam prošla. Shvatiti da prošlost nije moj teret, nego moja snaga.

Bilo je lijepo shvatiti da ipak jesam centar svijeta i zašto mi je prijateljica onog dana rekla da su za mene neke stvari mačji kašalj.

Jer fakat jesu. Kao i za vas.

Možda je dovoljno svakog se jutra pogledati u ogledalo. Nakon što popravite šiške, uklonite crne mrvice od maskare i sto puta promijenite stranu razdjeljka. Pogledati se u oči.

I znam što će vam prvo pasti napamet: samo luđaci razgovaraju sami sa sobom u ogledalu!

Ja bih ipak rekla da ovim svijetom hoda puno više luđaka koji su uvjereni da ne mogu pomaknuti kamenčić koji im stoji na putu, luđaka koji su zaboravili da su svojevremeno pomicali planine da bi preživjeli. Luđaka koji nisu svjesni za što su sve sposobni. Luđaka kojima to s vremena na vrijeme mora reći netko drugi, jer se boje da će ispasti ludi pogledaju li sami sebe u ogledalo.