Bake imaju posebno mjesto u našem srcu, i trebaju. One to zaslužuju...
 Foto: iStock
Dnevnik cure iz grada

Priča o lipnju koji će me cijelog života podsjećati samo na nju - moju baku

Mi cure posebno smo vezane za naše bake iako smo najčešće dedine mezimice... Ovog lipnja, kao i godinama prije, naša se Lada prisjetila uspomene na svoju super baku. P.S. Pripremite maramice :)

Kad lipanj ugrije i zamirišu lipe nekad bi me to sjetilo na pakiranje za ljetovanje u Dubrovniku i prve srednjoškolske izlaske u Tkalču, na maratonske šetnje savskim nasipom… Posljednjih godina ljeto me samo sjeti moje bake. Vidim je kako leži u krevetu u stanu moje mame i kako broji zadnje dane. Ja sjedim kraj nje i suze se slijevaju. Ne želim da ode, a znam da mora. Stan je zamračen, ugodno je toplo. Čuje se žamor s ulice. I mi čekamo. Čekamo da prođe vrijeme. Satima i danima. Moli nas je da je držimo za ruku. I da je ne pustimo. Na trenutke mi se činila bezumna ta njena fiksacija. Ali sad kad je nema tri godine žao mi je da tih vrućih srpanjskih dana nisam i više sjedila kraj nje. I tepala joj još i više da je volim. I milovala njene staračke ruke, kao što je ona uvijek mene kad god bi bilo prilike.

Konjak u kavi, jabuka i orah za večeru

Tog 14. 6. baka je poručala i krenula sjesti na svoje omiljeno mjesto na trosjedu. I samo je pala. Moždani udar, konstatirali su liječnici kad su stigli. Spasa nema. Mogu baku odvesti u bolnicu, ali neće se ništa promijeniti. Svi smo znali da baka mrzi bolnice, nije voljela ni bolesti, ni brige, čak ni u svojoj 88. nije nalazila riječi suosjećanja za stare ljude. Govorila je da su dosadni jer stalno nešto kukaju. Mama je brzo odlučila - baka će ostati kod kuće, okružena svojima. Kad sam došla bila je nepomična. Moja super baka koja se nikad nije žalila, koja bi ujutro u kavu ulila malo konjaka za bolju cirkulaciju, nakon ručka popila čašicu vina pa večerala disciplinirano samo jabuku i orah. Za dobro zdravlje. Nažalost i nju je sustiglo vrijeme, iako da se nju pitalo ni sto godina ne bi bilo dosta.

Liječnici su obzirno rekli da je 'pitanje sata'. No, baka je navečer sve šokirala i probudila se. Došao joj je prvi praunuk kraj kreveta, a ona je iznenada otvorila oči i rekla mu 'Bok'. Bio je to borbeni duh žene koja je ostala udovica u buri '45, trudna s mojoj mamom. Zapravo, ne znam jesi li udovica ako ti muž nestane i više baš nikad ništa ne čuješ o njemu. I tako više od 60 godina. Možda bi za to trebalo izmisliti i neku goru riječ. Tužniju. Baka je nakon svega završila fakultet i godinama radila u hladnim Delnicama kao profesorica povijesti. Iako rođena Zagrepčanka, tako su naredili oni 'od gore'. Život ju baš nije puno mazio, ali je uvijek imala osmijeh na licu. Najviše je voljela svoje đake i svoju obitelj. Samo je nas uvijek i imala.

I ovaj put se odlučila boriti, hrabro, kako je samo ona znala. Ovaj put sa vlastitom smrti. Nažalost, težak je to protivnik. Kad spomenem riječ smrt nekako zvuči prosto. Kao da to ne bi smjela izgovarati skupa sa svojom bakicom. Možda najbolje ne govoriti o tome. Da ne zaprljam uspomenu na nju. Ali ne, i to je dio života. I zato vam baš sve ovo pričam.

Bila sam joj frizerka

Moram vam se još pohvaliti kako sam svojoj najmilijoj baki, još od osnovne škole, jednom tjedno radila frizuru. To je bilo naše vrijeme. Pričale bi, a ja bi joj stavljala viklere. Češljala bi njenu gustu srebrnu kosu. I sad osjećam taj miris i dodir. I baka je baš uvijek bila na mojoj strani. Čak i kad se meni činilo da mjesto na mojoj strani i nije najpametnije. Da ste je vidjeli kako je promijenila omiljene novine koje je čitala desecima godina, bez da je trepnula, čim sam ja počela raditi u drugima. Ujutro bi nas budila, vesela i energična uz poklik 'Ustaj vojsko!'. I uvijek se glasno smijala slušajući Stojedinicu u burnim 80-ima. Ma bila je baš fajterica ta moja baka. I iako je se sad rjeđe sjetim, ponekad prođu dani i mjeseci da mi ne padne na pamet, niti jednog dana je ne volim manje nego kad sam bila mala curica, a ona bi meni i sestri prije spavanja pričala priče o vožnji balonom iznad krasnih livada punih cvijeća i zečića koji su trčali okolo. I, iako na njen grob odem rijetko (Mirogoj mi je, priznjem, uvijek nekako izvan ruke), svaki cvijet koji vidim mi se čini idealan za nju.

Posljednji pozdrav...

I znajte, moja baka, koja se mjesec dana nije dala, umrla je sretna. Sigurna sam. Bila je u svom krevetu. To joj je toliko bilo važno. Zaspala je i više se nije probudila. Mirno i spokojno. Uspjela mi je u danima prije konačnog kraja dati i nekoliko poljubaca. Našla je snage da kaže da joj je žao što odlazi i ostavlja nas 'same', ali ovaj put više se nije grčevito borila jer je i znala da se treba pustiti. Ionako sve nas to čeka. A do tad je gledamo na oblaku. Moja kćer redovito traži na nebu najljepši i najsvjetliji oblak pa joj mašemo. I sigurni smo da nas gleda i pazi. Kako samo ona zna.

A ja? Ponosna sam što u sebi nosim dio njezine životne radosti i tako lijepu uspomenu. Istina, probudi se s njome i sjeta, ali i ponos... A ja ću ga nesebično prenijeti na svoju djecu, da znaju kako sam ja imala super baku :)

Linker
23. studeni 2024 00:06