Odakle se stvorila ta histerija u kojoj većina želi biti nečija tuđa kopija?

Ne sviđa mi se ovaj svijet u kojem je globalno razmišljanje takvo da svi trebamo izgledati, misliti, željeti i raditi - isto. I da je svatko tko pokušava zadržati svoju individualnost - čudan.

Američka glumica Mila Kunis nedavno je izjavila da je Hollywood izgubio dušu jer svi odjednom imaju iste crte lica i sliče kao jaje jajetu, pa kad jedan oboja kosu u smeđe, svi to rade, a taj se trend posvuda širi. Kao klonovi.

Nekad je različitost bila na cijeni. Ljudi su se silno željeli istaknuti; izumima, idejama, izgledom, talentom... sad svi recikliraju i žele biti prepoznatljivi radeći iste stvari na isti način kao ljudi prije njih i onda se čude što ostaju izgubljeni u moru istih.

Znamo prepoznati dobro

Kod pisaca svi žele biti Bukowski, ali istina je da smo Bukowskog imali i da ne želimo trilijun njegovih kopija. Želimo Jelenu i Antu i Dijanu i Peru.... da napišu nešto što će nas ostaviti bez daha. I siti smo slušati kako netko sam za sebe priča da je odličan i da je publika bezobrazna jer ga ne priznaje. Istina je zapravo da publika uvijek prepoznaje kvalitetu i nečiju unikatnu osobnost, ali to ne dolazi preko noći i nekad su za uspjeh potrebna desetljeća. No u vremenu kad je sve instant i isto, rijetki imaju volju raditi i čekati, pa je naravno problem u ostatku svijeta, ne u njima.

No svijet zapravo izgleda kao moderna verzija srednjeg vijeka.

Moj najdraži glumac Keanu Reeves jednom je izjavio: "Što ako vam kažem da je Matrix bio dokumentarac?" Svi su bili zbunjeni i navalili na njega da objasni. Zar zbilja misli da smo uspavani i cijevima priključeni na računalo koje napaja postrojenja aliena?

On se nasmijao pa rekao: "Ne, ali mi živimo kao zombiji. Svako jutro ustajemo, idemo na posao, kuhamo, šetamo, pokušavamo se uklopiti, spavamo i drugi dan sve ponavljamo. I tko mi među nama može reći da to nije samo puko egzistiranje? Tko među nama zaista živi?"

Izađi iz šablone

Zaista žive oni koji su u mnogim stvarima van šablone. Oni koje nazivate čudacima i ekscentricima. Oni su zadržali svoj identitet i imaju svoj put. Nisu opterećeni činjenicom da tim putem većinom kroče sami, niti su opterećeni ciljem, jer znaju da je život putovanje a ne odredište.

To su oni ljudi među nama koji se usude imati drugačiji friz i rade drugačiji "netipični" posao. Oni koji su "trknuti" i smiju se na vlastiti račun. Oni koji imaju viziju i ideju kako će ona izgledati dok drugi ne mogu pojmiti kako bi to ikada moglo biti izvedivo, jer su prihvatili živjeti u svojoj kutiji i nespremni su izrezati prozor u kartonu.

I ako se pitaš tko si, zapitaj se jesi li u hordi djevojaka koje su sve redom uz more uslikale selfie svojih koljena s nekom debelom knjigom, koju zapravo nikad nisu ni pročitale, jer se to "tako radi i tako treba"? Ili si frajer koji hodočasti u teretanu da bi fotkao bicepse i tricepse za Facebook jer to rade svi tvoji frendovi?

Pišeš li jer imaš nešto za reći ili ti lajkovi hrane ego, a njihov manjak budi bijes?

Živiš li s idejom da se uklopiš ili te baš briga?

Reći ćeš mi: "Ovo drugo.", ali stvar je u tome da je i to stav većine.

Razumiješ?

A ja ću iskreno reći: "Ne znam."

Barem je to po nečem drugačije.