Imate li kroničnu naviku kašnjenja? Pokušavate li, prije nego izađete iz kuće, uvijek napraviti tu „još jednu stvar” i na kraju izgubite pojam o vremenu? Dolazite li često na sastanke ili okupljanja sa zakašnjenjem od 15 minuta ili više od dogovorenog vremena? Jeste li već čuli od svoje obitelji i prijatelja kritike da nemate poštovanja i ne cijenite njihovo vrijeme?
Antropolozi kažu da je to dijelom možda njihov problem. Možda vaši prijatelji, opsjednuti time da uvijek budu točni, imaju suženu perspektivu. Možda oni griješe kad misle da vrijeme ima važnost samo ako je produktivno, pa čak i naplativo. Naravno, postoje situacije u kojima se dolazak na vrijeme ili čak i malo prije dogovorenog termina visoko cijeni i, suprotno, situacije u kojima kašnjenje može imati negativne posljedice. Ne dođete li na aerodrom na vrijeme, avion će otići bez vas. Ako neprestano kasnite na posao, možete ostati bez posla. A kad je vrijeme za lansiranje rakete, svi članovi posade moraju raditi sinkronizirano kako bi ona poletjela. No, u mnogim drugim situacijama često ima prostora za malo kašnjenja. Možda se vaši prijatelji i članovi obitelji trebaju malo opustiti i prestati smatrati da je njihova percepcija točnosti neosporno i na svaki način superiorna.
- Mi smo kreirali tu shemu da je „dolazak na vrijeme” na neki način pokazatelj koliko nešto cijenite - kaže Irma McClaurin, antropologinja i osnivačica Black Feminist Arhiva pri Sveučilištu Massachusetts Amherst. Izjednačavanje točnosti s visokom razinom poštovanja je kratkovidan pogled na povijest i sužen pogled na svjetske kulture.
‘Vrijeme prema satu‘ vs ‘vrijeme prema događajima‘
- Striktno ravnanje našeg dana prema satu - što je cijela ideja dolaska na vrijeme - započela je s Industrijskom revolucijom u 18. i 19. stoljeću. Tada su povećane potrebe za tvorničkim radom i razvoj željezničkog prometa u kombinaciji s novim bumom u tvornički proizvedenim satovima doveli do stvaranja novih, puno rigidnijih očekivanja točnosti. Danas je fokus na „usklađivanju satova” još uvijek na cijeni u gradovima i urbanim poslovnim okruženjima u kojima velika skupina ljudi treba sinkronizirati svoje aktivnosti kako bi se postigao zadani cilj. No, antropolozi, povjesničari i drugi istraživači smatraju da opušteniji pristup vremenu ima svoje mjesto i prednosti - kaže McClaurin.
Ona je u 90-im godinama 20. stoljeća kao studentica putovala u Belize, u Srednjoj Americi, kako bi proučavala način na koji su žene organizirane u svojim zajednicama. Tamo je shvatila da važnost dolaska na vrijeme nije univerzalna činjenica, već kulturalna konstrukcija. Dok se u SAD-u ljudi cijene prema tome koliko su točni, kašnjenje na sastanak u Belizeu, barem tada, nije bio nikakav značajan propust. Nešto je iskrsnulo, bez namjere da netko pokazuje nepoštivanje, kasni se i to je to. Ponekad kasni autobus, ponekad se dogodi neka nezgoda. Tamo je bila opće prihvaćena činjenica da ljudi nemaju uvijek kontrolu i moć upravljanja vremenom - pojašnjava McClaurin.
Dok neke visoko industrijalizirane nacije funkcioniraju „prema satu”, tako da doba dana određuje kad neka aktivnost počinje i završava, Belize funkcionira prema „vremenu događaja”, pri čemu društvena događanja imaju snažniji utjecaj na tijek aktivnosti. To je način života koji je povijesno mnogu uobičajeniji, a i danas ostaje način života u velikom dijelu svijeta.
- Mislim da si to moramo utuviti u glavu: način na koji mi danas mjerimo vrijeme stvarno je umjetno konstruiran - tvrdi McClaurin.
Varijacije unutar kultura
Danielle Hardoon, američka učiteljica i savjetnica u Montessori školskom programu, poznata je po svom kašnjenju još od djetinjstva, barem kad se gleda s aspekta mjerenja je riječ o funkcioniranju „prema satu”. Nedavno je odselila iz SAD-a u Valenciju u Španjolskoj, koja se općenito smatra mnogo opuštenijom zemljom i društvom koje je orijentirano više „prema vremenu događaja”.
- Ljudi odlaze kući na ručak, popodne imaju sieste. Ako vas netko pozove na večeru u 20 sati, možete se pojaviti u 22 sata i bit će to posve u redu - kaže Danielle priznajući da ona ipak, čak i po španjolskim standardima, često „kasni”.
- U svakoj kulturi, postoji „vrijeme prema satu” i „vrijeme prema događaju”, ponekad sinkronizirano, a ponekad ne - kaže Anne-Laure Sellier, profesorica kreativnosti i marketinga na europskoj poslovnoj školi HEC u Parizu, koja istražuje način razmišljanja o vremenu kod pojedinaca. -
Za moj rad nije važno iz koje kulture dolazite, mene zanima kako se ljudi u raznim kulturama reguliraju u odnosu na vrijeme. Nitko od nas nije potpuno ovakav ili onakav u načinu kako organiziramo vrijeme i većina ljudi može uspješno funkcionirati na oba načina. No, osobe koje se ravnaju po satu sklonije su obraćati pažnju na vanjske znakove vremena - raspored ili sat - kako bi odredile kad trebaju prijeći s jedne aktivnosti na drugu, dok osobe koje funkcioniraju prema vremenu događaja mijenjaju aktivnosti kad „osjete” da je vrijeme za to, na temelju društvenih interakcija u koje su uključeni ili bilo čega drugoga što se oko njih događa. Koja god da je vaša vremenska orijentacija, ona ne samo da oblikuje vaše aktivnosti, već oblikuje i način na koji razmišljate o svijetu kao i način na koji donosite odluke - smatra Sellier.
Uživaju li ‘kasnilice‘ više u životu?
Sellier i njezina suradnica Tamar Avnet, rukovoditeljica odjela marketinga na Sveučilištu Yeshiva u New York Cityju, u svom su istraživanju otkrile da takozvani „clock-timeri” (osobe koje se ravnaju prema satu) ne ravnaju samo svoj raspored prema satu, već ravnaju i svoje aktivnosti.
- Ako ste clock-timer, vi zapravo kontrolu nad svojim životom predajete vanjskom mehanizmu - tvrdi Avnet dodajući da je to u kontradikciji s uobičajenim vjerovanjem da osobe koje su točne smatraju sebe gospodarima vremena.
- S druge strane takozvani „event-timeri” (osobe koje se ravnaju prema događajima) osjećaju da imaju neku kontrolu nad tijekom njihovih dana, čak i ako ne mogu kontrolirati sve što im se događa - kaže Avent. Na primjer, ako dvije osobe idu autobusom na sastanak koji su zakazale u 9.00 i autobus se pokvari, clock-timer će biti pod stresom što sastanak sada neće početi prije 9.30. Raspored je poremećen i njegov je dan upropašten. Event-timer će, naprotiv, uvidjeti da će put trajati duže, ali će zaključiti da će se planirani sastanak ipak dogoditi, mada nešto kasnije.
Istraživanja sugeriraju da event-timeri svijet općenito vide kao manje kaotično mjesto.
- Također, event-timeri su skloniji biti više usklađeni sa svojim emocijama jer se oslanjaju na to kako se osjećaju kako bi donosili odluke tijekom dana. Oni se bolje mogu uživjeti u trenutak, prilagoditi neočekivanim situacijama i uživati u pozitivnim osjećajima bilo koje vrste: radosti, uzbuđenju, ponosu i zahvalnosti. To se odražava na cijelom spektru pozitivnih emocija - kaže Sellier. Clock-timeri su, pak, skloniji rascjepkavanju zadataka i distanciranju od emocionalnih situacija. To im omogućava da socijalne ili poslovne aktivnosti brzo privedu kraju i odu onda kad im to nalaže vrijeme na satu, umjesto da se ravnaju prema intuiciji u odlučivanju kada je vrijeme da prijeđu na neku drugu aktivnost. To je možda učinkovito, ali ostavlja manje vremena za „zaustavljanje i mirisanje ruža” ili, drugim riječima, za uživanje u životu - opisuje Avnet.
Važno je naglasiti da Sellier i Avnet nisu protiv percepcije vremena prema satu, za koje kažu da pomaže u poboljšanju učinkovitosti i koordinacije među ljudima. Naprotiv, primjećuju da i clock-timeri imaju svoje prednosti: često su vrlo organizirani radnici koji obavljaju stvari onda kad kažu da će to učiniti. Kvaka za organizacije, društvene skupine i ljude svih orijentacija jest znati kada angažirati vještine ravnanja prema satu, a kada se prepustiti više intuitivnim vještinama ravnanja prema događaju. - Problem je što je društvo, naročito u SAD-u, ali u velikoj mjeri i u Europi, orijentirano prema vremenu na satu (način na koji su stvari organizirane) pa nepotrebno odbacuje ljude koji imaju drugačije talente - kaže Sellier.
Napravite mjesta za fleksibilnost
Poanta je u tome da se ne daje prednost isključivo clock ili event timerima, već da se napravi prostora za oba pogleda na vrijeme. Niti jedna od te dvije perspektive nije dobra ili loša, samo su različite - kaže McClaurin.
- Mentalni i emocionalni okvir koji koristimo da bismo mjerili i vrednovali vrijeme je samo jedna od brojnih osobnih perspektiva koje razvijamo tijekom života, pod utjecajem naše okoline i iskustava - kaže Tony Whitehead, profesor emeritus sa Sveučilišta u Marylandu, koji je trenirao volontere Mirovnih snaga kako bi na terenu bolje komunicirali i nadilazili razlike.
- Kad doživimo ponašanja koja su drugačija od naših, negativno ih ocjenjujemo. Trebamo mijenjati takav način razmišljanja, aktivno slušati osobe koje su pred nama, razumjeti da svi imamo određene stvari koje utječu na naše živote i napraviti mjesta i za druge ljude - kaže Whitehead.
- Jednom kad prihvatite da druga osoba ima drugačiju percepciju i konstrukciju vremena, to može rasplinuti ljutnju ili sram - kaže Avnet dodajući da je poznavao par kod kojeg je kašnjenje bilo stalan uzrok trzavica. - Uvijek se ponavljala situacija da on želi da izađu iz kuće, no ona još nije spremna. On je smatrao da ga ona ne poštuje, a ona je smatrala da je on tjera i pritišće. No, nakon što su čuli za istraživanje Sellier i Avnet, par je uvidio da samo imaju različite „vremenske stilove”.
- Više nisu ljuti jedan na drugoga i ona mi je doslovno rekla da sam joj spasila brak - priča Avnet.
Kako skladno funkcionirati s nekim tko ima drugačiji ‘vremenski stil‘?
Sellier, koja je event-timer, i Avnet, koja je clock-timer, morale su tu napetost zbog drugačije percepcije vremena nadvladati tijekom zajedničkog rada na istraživanju.
- Ja to doživljavam kao da dva konja isti teret snažno vuku u suprotnim smjerovima, ali i dalje se nekako uspijevamo kretati prema naprijed - kaže Sellier. Avnet razrađuje vremensku crtu za njihovo istraživanje i često sa Sellier provjerava jesu li rokovi realni.
- Kad radimo zajedno, znam da ću, kad pošaljem email Anne-Lauri, odgovor dobiti kad ga dobijem: ponekad za jedan sat, a ponekad za jedan tjedan - kaže Avnet dodajući da ona mora vršiti pritisak na njih obje kako završile sve u rokovima, no Ann-Laura se zbog toga ne vrijeđa.
- Ne postoji čarobno rješenje za uspješan zajednički rad: to je neprekidno davanje i primanje između dvoje ljudi s posve različitim stilovima. U svakom slučaju, uvijek se postavlja pitanje „Što dobivamo iz toga” - pojašnjava Avnet. Primjerice, kad im se opasno približi rok, Avnet bi najradije da odmah predaju sve što imaju, dok bi Sellier radije tražila produljenje roka. No, tada obje strane stanu i razmisle: Bi li produženje roka donijelo mnogo bolje rezultate? Ili je rad dovoljno dobar već sada? Sellier ističe i da je u suradnji s event-timerima potrebno imati povjerenja jer su oni često neodređeni oko toga kada će nešto završiti.
- Može biti vrlo teško procijeniti radi li event-timer naporno ili se češka po trbuhu sve dok ne vidite rezultat. Kako biste izašli na kraj s tom nesigurnošću morate postati dobri u procjeni je li osoba s kojom radite marljiva i ozbiljno udubljena u ono što radite - kaže Sellier koja priznaje da ona sama pripada kategoriji event-timera. Međusobna suradnja unatoč različitim vremenskim stilovima učinila je njihov rad boljim i kreativnijim, slažu se obje, jer su uspjele iskoristiti kako prednosti ravnanja po satu tako i prednosti ravnanja po događajima. A rezultati njihova istraživanja imali su i osobni utjecaj na Sellier koja kaže da se sada, ako zakasni, uvijek ispriča jer je svjesna društvenih normi. No i dalje se zbog toga ne osjeća krivom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....