Moje dubrovačke ljetne igre

Djeca su mi se baš vratila s ljetovanja kod bake u Slavoniji. Bilo im je super, kažu. Pa kome nije super kod bake? I djeda, naravno, ako imaš toliko sreće da su oboje živi i zdravi. Kakva god baka bila, uspomene koje ostanu iza nje su nezaboravne. Pisala sam već o svojoj zagrebačkoj baki, ali i dubrovačka je bila odlična. Ona je bila zadužena za moje ljetne uspomene iz djetinjstva.

Čim bi završila škola, sestra i ja bi počele pakirati kofere. Išle smo uvijek avionom tako da je avantura bio već sam odlazak. Budući da je tati bilo nezgodno ići do Dubrovnika pa natrag samo da nas odveze, već s mojih tek napunjenih četiri je tvrdio službeniku da sam starija tako da mogu putovati sama sa tri godine starijom sestrom. Torbica oko vrata s natpisom da smo djeca koja putuju bez roditelja, stjuardesa te važno drži za ruku i ulaziš u avion s posadom na poseban ulaz.

Barbie izgubila cipelu putem do aviona

Dok sam se tako uzbuđeno penjala stepenicama, jednom se moj šareni koferić otvorio, a Barbie, njene haljine i sve cipele rasule se po avionskim stubama. Još se sjećam pilotovog mrkog pogleda koji nije mogao shvatiti da avion ne može krenuti bez one jedne plave barbikine štikle.

Let je, naravno, bio poseban. Kad početkom '80-ih imaš pet ili nešto malo više godina i nude ti onaj prefini gusti sok od breskve, koji se baš i nije kupovao kod kuće jer je bio skup, naravno da ćeš uzeti. I popiti naiskap. Pa tražiti još jedan. Nema odraslih da kažu 'bit će ti zlo'. I naravno, bude ti zlo. Ako mislite da je nemoguće povraćati u avionu niste vidjele mene i sestru na djelu. Vožnja do Dubrovnika traje pola sata, dok bi stjuardese podijelile piće taman bi se lijepo napile i onda bi već bilo slijetanje.

A ja, čim bih vidjela nju i sama bih osjetila mučninu. Još se sjećam sućutnih pogleda ostalih putnika. Ili je to bilo gađenje?

Škripavi parket i djedove šahovske ploče

Onda bi tako uprljane krenule prema izlazu. Baka bi nas čekala. Nasmijana od uha do uha. Pa bi se dugo grlile. Bez obzira na naše prljave majice. Ipak se nismo vidjele cijele godine. Dobro poznati miris lavande, smilja i dalmatinskog ljeta zapljusnuo bi nas na izlazu. Naš odmor kod bake mogao je početi.

I onda onaj dobro poznati miris bakinog stana. Pun mora, sunca i borova, te ukusne 'mišancije' koja se kuhala. Osjećam ga i sad, 25 godina nakon što sam tamo zadnji put bila. Nevjerojatno mi je da je toliko prošlo. I dalje se sjećam svakog detalja.

Brojne šahovske ploče pokojnog djeda, njegova slika na zidu, prozračna bakina spavaća soba gdje se skrivalo blago – njene ogrlice i narukvice koje su nam bile najdraže igračke. Škripavi parket i crni telefon s okruglim, teškim brojčanikom s kojeg smo svaku večer zvali mamu da joj ispričamo kako smo proveli dan.

Pa 'banja' sa starinskom tuš kabinom u kojoj nam je baka jogurtom mazala leđa kad bi pocrvenile. A pocrvenile bi uvijek. Nitko nam tada nije govorrio da se između 12 i 18 ne izlazi na sunce. Pa to je bilo idealno vrijeme za plažu. Kad ćeš na kupanje nego kad je najtoplije?
Baka je živjela u novom dijelu grada pa smo na plažu išli busom. Kad smo bile starije ponekad se njoj ne bi dalo na sunce pa bi išle same.

Pašteta i paradajz za užinu

Kupanje već nakon desetak dana i nije bilo toliko privlačno koliko sva te scenografija oko odlazaka na plažu. Dala bi nam džeparac pa bi putem svratile u omiljenu slastičarnicu na Lapadu i kupile najsočnije kolače. Pa bi stale na kiosku, sestra je uvijek birala vestern romane, a ja Svijet ili nekakve šarene ženske časopise koji su bili popularni u to vrijeme. Pa bi satima uživale u njihovom listanju. Igrale smo se Crnog Petra i kupale dok nam usta ne bi poplavila. A za užinu su bili najslađi kruh, pašteta i paradajzi koji su se cijedili niz bradu dok bi ih grizli kao jabuke.

Kad bi bio kišni dan baka bi nas poslala u Stari grad da šećemo po zidinama. Nisam baš tu vidjela neki gušt, ali baku se moralo slušati. Bila je stroga. Sjećam se da smo na dan dobivale kockicu čokolade. Cijela tabla stajala je u frižideru i mamila nas, ali ona je bila neumoljiva. Suprostavljanje nije bilo opcija.

Moja baka Kaća imala je, naime, poseban karakter. Djed ju je upoznao dok je služio vojsku u Beogradu. Zaljubili su se i došla je za njim na more. Ne može se riječima opisati taj buran temperament. A tek bakin dubrovački sa srpskim naglaskom :).

'Dijete nam je postalo žena'

Poznavala je sve, ali baš sve u Dubrovniku. Čim bi izašli iz zgrade već bi je počeli pozdravljati. Susjeda iz ulice do, udovica onog oficira s trećeg kata, pa nesretna Ana čiji je sin obolio od šizofrenije i sad je na psihijatriji… Još me danas nasmije do suza kad se sjetim sestrine prve menstruacije. Dobila ju je baš tamo, baka je bila sva ponosna, a ona je htjela propasti u zemlju. I krenemo u šetnju, a baka se prvoj poznanici glasno pohvalila 'Dijete nam je dobilo menstruaciju. Sad je postala žena'. Zlobno sam se smijala, a sestra je crvenila. I tako je do Straduna pola Dubrovnika saznalo dobru vijest. A pitala sam se na koga sam toliko pričljiva.

Moja najveća dubrovačka avantura bila je pred kraj naših odlazaka k baki. Te 1990. nabavile smo pozivnice za svečani domjenak na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara. Baka je već tada bila nekako umorna i nije bila za večernji izlazak. Sestra 15-godišnjakinja, ja s važnih 12 i šest godina starija rodica.

I moj prvi koncert na kojem sam bila bez roditelja. Dubrovački trubaduri. I tako do iza ponoći. Prijevoza oko 1 nije bilo pa smo kući išli pješice, nekih pola sata hoda. Naravno, nije bilo ni mobitela. No, nitko nije bio pretjerano zabrinut. Da danas 12-godišnjakinja u noći tumara ulicama vjerojatno bi odmah pozvali socijalnu službu. Baka je kasnije rekla, sjećam se kao danas, srećom bilo je puno ljudi na cesti. Tada se još vjerovalo i nepoznatima.