Lude noći jedne mame: kako svake noći mijenjam krevete...

Ako ćemo iskreno, to nije ni krevet nego trosjed. Prilično neudoban stari trosjed. Noć je bila dosta teška. Ne mogu reći niti da sam se prevrtala jer skučeni prostor na kojem sam spavala to nije dozvoljavao. Noga mi se ukočila od nezgodnog položaja, a i leđa me sad bole.

U mom lijepom velikom krevetu noćas nije bilo ni muža. On je pak spavao na drugom trosjedu u prizemlju. Iako, sad kad si mislim, mogli smo lijepo razvući jedan i zajedno se stiskati, ali usred noći nijedno od nas nije imalo previše sluha za romantiku. Samo je bilo bitno pobjeći što dalje od malog usijanog bića od niti četiri godine koji se na plus 30 htio stisnuti uz roditelje. Evo ga, i sad mirno spava snom pravednika, razvaljen preko pola kreveta. Čak je gol jer tako najviše voli. 'Medo moj mali slatki', mislim si gledajući ga tako uspavanog. Stvarno nema ništa ljepše od djeteta koje spava. No, medo mi nije uopće bio sladak noćas dok me gurao. A gurao je kako samo maleni znaju. Noga pod rebra, prst u oko…

Nitko ne voli biti sam

Kraj njega je u našem krevetu i seka. Iako svoj krevet voli, prevelik je izazov ostati sama dok mlađi braco privlači maminu i tatinu pažnju. Pa tijekom noći i ona redovito došeće. Čak bude tako dobra pa kaže 'Nemoj se ljutiti, ali teško je biti sam'. Nemam još što na to odgovoriti. Pa je, teško je. Nitko ne voli biti sam. 'Naravno, dođi'. Ušuškam je i nježno pomazim. Budna već valjda treći put u noći od silnih pretumbacija i promjena položaja spavanja.

A stvarno sam uvijek mislila da se ovakve stvari dešavaju nekom drugom. Moja djeca će spavati svatko u svom krevetu, sretna i blažena. Bilo bi dovoljno da sam se samo sjetila sebe kao male i sve mi je moglo biti jasno. I dan danas se sjećam onog osjećaja pustoši kad mama želi da zaspim sama u svom krevetu. Pomazila me i ispričala priču, ali to nije dosta.

Može li vuk doći na peti kat?

'Kako može biti tako okrutna i ne primiti me sebi. Ali dobro, kad se po noći probudim zbog nekog ružnog sna ću se prikrasti k njoj. Neće ni primijetiti', smišljala sam. Iako je moja dječja soba, koju sam dijelila sa sestrom, bila valjda tri metra udaljena od mamine, meni se ta udaljenost činila puno veća. U uglu prozora uvijek bi dolazilo neko čudovište. Gledala bih u sjenke na zidu i tresla se od straha. Vuk mi je bio najveći neprijatelj. Iako je mama tvrdila da vuk ne može nikako doći na naš peti kat. Ma što ona zna?

Djeca su dugo spavala s nama u sobi. Ponajviše zato jer nije bilo prilike za uređenje kata. Lani smo im napokon uspjeli napraviti toliko željenu samo njihovu sobu. Prekrasna je, šarena i bajkovita. U početku su mirno spavali u njoj sami njih dvoje. Izmislila sam i 'vilu spavalicu' koja je svakog jutra dobrima donosila mali čokoladni bombončić. Ali moj trogodišnjak je brzo uvidio da tu nešto 'smrdi'. Iako čokoladu voli više od svega jedan dan mi je rekao da njemu ništa ne treba.

'Ali vila ti neće ništa donijeti ako ćeš spavati u našem krevetu.'

'Ništa mi ne treba', vikao je odlučno. 'Trebam samo vas'.

Dobro kažu mudriji, samo će jednom biti ovako mali. I tako smo odlučili potpisati kapitulaciju.