"Kolarica, ti imaš super tijelo, ali facu onako, baš i ne.” Kako mi se ta jedna rečenica urezala u pamćenje...

Piše: Ana Kolar, autorica bloga Blogledalo

"Kolarica, ti imaš super tijelo, ali facu onako, baš i ne.”

Nakon dvadeset i kusur godina ova je rečenica prvi put izašla iz moje glave van, ovaj put na ekran. Rečenica je to koju mi je tadašnji kolega iz klupe izrekao još u osnovnoj školi, ne sjećam se koji smo bili razred, negdje sedmi ili osmi, dovoljno stari da počinjemo primjećivati kakav je tko, uspoređivati, valorizirati tijela tako da su nam seksualno privlačna ili ne.

Bio je to jedan od naših mnogih razgovora i rečenica koja se urezala.

Iako nisu sve rečenice vezane za moj fizički izgled, dapače, mislim da su u manjini, (pre)dugo sam to svoje držanje za rečenice i riječi kojih se ne sjeća osoba koja ih je izgovorila (jer su im nevažne) pripisivala vlastitoj slabosti, kompleksima, oštećenosti i nedostatku samopouzdanja. Sama sebi bih govorila da zaboravim, pustim, da iduću takvu neću zapamtiti i nositi posvuda sa sobom ili da ću je vrtjeti u glavi svaki put kad vidim osobu koja iza iste stoji.

Možda sam djelomično bila u pravu, zapravo, sigurno jesam, ali razlog mojem slonovskom pamćenju stvari i detalja kojih se nitko ne sjeća nije bilo sve od navedenog (iako, ponavljam, ima i toga) nego nešto drugačije, a to je moj drugačiji, desni mozak. Za one koji ne znaju, prema istraživanjima, oko 80 posto ljudi ima tzv. “lijevi” mozak, dakle, analitičan, sistematiziran, lako rješavaju zadatke, fokusiraniji su i da ne nabrajam sad, i sami možete i guglati i rješavati testove kojih je na internetu more.:)

Moj, desni mozak, je svojstven nama hipersenzitivnim (hipersenzibilnim, visokoosjetljivim) osobama. Mi pamtimo sve detalje u jednom kadru, u sekundi apsorbiramo puno više informacija od onih s desnim mozgom i zato se i brže umaramo, više mira, odmora i tišine nam treba. Dugo mi je trebalo da skužim uopće u čemu je stvar. Iako sam oduvijek dobivala tu neku etiketu da sam PREVIŠE osjetljiva i da si PREVIŠE uzimam k srcu, da sam umjetnička duša, da osjećam ono što drugi ne i slično, nisam nalazila kako se to moje stanje točno zove, a ljudi pripisivačii etiketa mi također nisu znali reći točno ime moje etikete.

Snaga osjetljivosti

Prije par godina više meni sličnih prijateljica savjetovalo mi je knjigu Elaine Aron, tada još neprevedenu na hrvatski i ja sve kao budem, ali nikako jer sam se vjerojatno previše bojala te dijagnoze, a i izbjegavam čitanje s ekrana (pdf knjige za mene su nužno zlo, i ako nema druge, radije ja njih isprintam pa recikliram, poklonim, išaram). U međuvremenu, vrlo brzo pojavila se ista knjiga prevedena na hrvatski i tu je sve počelo sjedati na svoje mjesto. “Snaga osjetljivosti” biblija je za nas HSP (highly sensitive person, op. a.) i doslovno rješava sve nedoumice ikad, a bome, ima ih jer svijet nama nije prilagođen, dapače, mislim da se svijet od nas sve više udaljava preubrzanom tehnologizacijom i digitalizacijom.

Mi smo ljudi od okusa, mirisa, zvukova i osjeta, ali s mjerom koja nama odgovara u terminima i intervalima koji nam daju da odmorimo.

Nakon prijevoda Aron, pojavile su se na našem jeziku i druge slične knjige koje se, jednostavnijim jezikom i s manje stručnih pojmova (iako ni Aroninaa nije napisana tako da ju ne možete prokljuviti), referiraju na “Snagu osjetljivosti” i govore o problemima, ali i prekrasnim benefitima koje za sobom donosi, kako sve one spominju, dar osjetljivosti.

Jedna od njih je i knjiga Federice Bosco savršenog naslova jer smo apsolutno svi mi desnog mozga tu istu rečenicu čuli milijun puta u životu, “Govorili su da sam preosjetljiva”. I da, tako su mi govorili i ponekad govore i dalje kako bi mi dali do znanja da ne mogu takva kroz život jer je svijet dosta okrutan i prema lijevim mozgovima. Govore mi to, pogotovo oni koji me vole (a hvala nebesima ima ih) jer me žele zaštiti i jer misle da je osjetljivost nužno i ranjivost. Iako nisu daleko od istine, zahvaljujući spomenutim knjigama, naučiš da ta ranjivost i osjetljivost nisu slabost već snaga.

I dalje mi nebitne rečenice režu mozak i misli, ostaju sa mnom puno predugo, ali nekako lakše živim s njima znajući da sam ja ta koja im dajem na važnosti koju ne zaslužuju. Onda ih bude manje i okrenem se i više cijenim one bitne i na visokoosjetljiv način pohranjujem i od njih radim čuda.

Do idućeg puta, čuvajte sebe i svoje desne/lijeve mozgove jer obje vrste su sjajne.

Zagrljaj,

Ana

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.