Kako ušutkati nesigurnost - zlobnu kučku koja ozbiljno može narušiti kvalitetu našeg života?

Nesigurnost - ta mala strahovima ispunjena loptica koja, jednom kad joj pokloniš pažnju, postaje zlobna, samopouzdana kučka koja ozbiljno može narušiti kvalitetu tvog života.

Osobno je smatram jednom od svojih najvećih mana. Istina, što idem starija, lakše njome upravljam, obično mi uspije dosađivati onda kad me uhvati nespremnu; kad sam u PMS-u, kad sam razočarana ili kad jako sporo u nečemu napredujem.

Pustim je tad da malo izbaci svoje frustracije pa je onda zauzdam, pošaljem tamo gdje joj je i mjesto; u neku stvar.

Utječe na kvalitetu života

No sjećam se vremena kad nije bilo tako, kad je upravljala mnome kao poslušnim psićem, toliko da je direktno utjecala na kvalitetu mog života i bila uzrok održavanja na životu brojnih mojih patnji.

Život me nije uvijek mazio. Dapače. I dok sam za neke stvari, one koje su se dogodile kad sam bila dovoljno zrela da upravljam svojim životom, sama kriva, neke su me snašle dok sam još bila dijete i na čiji ishod nisam mogla utjecati jer su se ticale odraslih, a ja kao dijete nisam imala pravo glasa.

Jednostavno pukneš. A svako sastavljanje poslije pucanja vječno trpi onaj šav, spoj koji drži polovice na jednom mjestu, ali baš nikad ne može imati snagu cjelovitosti.

Svi naši ožiljci

Gurala sam ja već nekako kroz sve te zavrzlame oko sebe, vjerujem uspješno, no ipak ih nisam spriječila da me dovedu do visoke razine nesigurnosti u mojoj interakciji sa svijetom.

Ponekad sam imala osjećaj da sam rođena u potpuno pogrešno vrijeme, u potpuno pogrešnom okruženju jer se nisam mogla nikako uklopiti, biti dio kolektiva koji vrijedno doprinosi svojoj zajednici. Moja suština je bila drugačija.

I kakva je tipična reakcija većine nas u ovakvim okolnostima?

Nikad ne sumnjamo u kolektiv, ne smatramo njega pogrešnim za nas, nego sebe vidimo kao problem, kao nešto nesposobno da se prilagodi, nešto nedostatno. Dopustimo nesigurnosti da nas izjede žive.

Dok sam bila dijete i tražila se, patila sam zbog toga, danas je to samo činjenica koju sam u stanju izgovoriti ravnodušno kao da čitam popis za kupovinu.

Ipak, svjesna sam da sam time za neke stvari uskraćena; primjerice i dan danas kad vidim bilo kojeg oca kako se igra sa svojom kćerkom, osjećam se čudno, taj odnos mi je nepoznat i na trenutak ne znam kamo bi ga u svojoj glavi pospremila.

Svi naši ožiljci dodaju određenu nijansu na naš pogled na svijet. Najčešće je to nesigurnost. Ona rečenica; da sam ispravna, ne bi mi se to dogodilo.

Glupost. Tko uopće može odrediti što je ispravno? Tko je mjerodavan za to?

Samo i jedino naše srce. Baš ništa i nitko drugi. Mi se samo trebamo hrabro odvažiti i slušati ga.

Niste sami

Nesigurnost uvijek proizlazi iz nedovoljne ljubavi prema sebi. Kad se volimo onakvima kakvi jesmo, vanjski uvjeti nemaju moć da u nama probude nesigurnost.

I kako onda izrealizirati tu najljepšu ljubavnu priču? Kako ušutkati nesigurnost, ne dozvoliti joj da povlači konce našeg života neovisno o našim težnjama, kao da smo marionete u njenim rukama?

Vjerujem da nema toga što se ne može kad se započne s prihvaćanjem. Bilo svojih krivih poteza ili činjenice da nije uvijek do nas. Jer ponekad jednostavno nisi kriva. Ponekad je do okruženja u kojem se nalaziš, ljudi čije društvo ( ili odsutnost ) nisi mogla birati.

Ako si za svoj osjećaj nesigurnosti sama kriva, odnosno proizašao je iz pogreški koje si sama učinila, tvoj izbor leži u;

• prihvaćanju sebe i radu na sebi s ciljem neponavljanja takvih greški, ili
• neprihvaćanju svog stanja, odnosno nečinjenju ničega produktivnog.

Možeš plakati i proklinjati svoju sudbinu i provesti svoj život plašeći se vlastite sjene, čekajući nekog da ti potvrdi tvoju vrijednost. Vjeruj mi, taj netko ne postoji. Čak i da te netko dan i noć hvali, naći ćeš manu svakoj njegovoj riječi jer duboko u sebi ne vjeruješ u to, ne činiš ništa da promijeniš svoje osobno uvjerenje.

Mogućnost izbora

Ako je tvoja nesigurnost posljedica odrastanja u okruženju koje je njegovalo taj tvoj osjećaj ili posljedica dugogodišnjeg boravka u istom jer si vjerovala da ne zaslužuješ bolje, onaj tren kad to osvijestiš, opet imaš mogućnost izbora:

• ostati u tom okruženju, ostati nesretna i nesigurna, ili
• jednostavno otići. Stvoriti novo okruženje koje bolje rezonira s melodijom tvoje duše.

I na kraju, koji god bio razlog tvoje nesigurnosti, nikad nemoj misliti da si sama! Iako smo svi jedinstveni, more nas je sličnih. Tvoja patnja nikad nije samo tvoja, u tvojoj se patnji može još na tisuće ljudi prepoznati. I svi onu mogu te razumjeti, zalupiti vratima tvojoj nesigurnosti i reći; jebi se, nisam luda, nisam nedovoljna, nisam čudna!

Na kraju krajeva da bi procvjetali to i je jedino što trebamo; povoljno okruženje i razumijevanje naših želja.

Samo ga trebaš naći.