Kako se nositi s gubitkom bliske osobe - put kroz tugu, prihvaćanje i oporavak

Gubitak bliske osobe jedan je od najtežih životnih događaja s kojima se možemo suočiti. Istraživanja o životnom stresu pokazuju da se smrt supružnika ubraja među najstresnije životne događaje, a smrt roditelja, djeteta ili druge bliske osobe također predstavlja snažno psihičko i emocionalno opterećenje. Kada nas napusti netko koga volimo, ne gubimo samo osobu, već i dio svakodnevice, zajedničke rituale, planove, osjećaj sigurnosti i budućnost kakvu smo zamišljali. U prvim danima i tjednima često je teško uopće prihvatiti što se dogodilo. Možemo funkcionirati naizgled normalno, obavljati svakodnevne obveze i razgovarati s drugima, a istodobno iznutra osjećati prazninu. Ponekad nas tuga preplavi tek kada ostanemo sami. Zato je važno znati da ne postoji jedan pravilan način tugovanja.

Tuga nema pravilan tijek

Neki ljudi nakon gubitka puno plaču, drugi teško pokazuju emocije, a neki u početku osjećaju gotovo ništa. Mogu se izmjenjivati tuga, ljutnja, krivnja, strah, praznina, pa čak i trenuci mira ili smijeha. Sve te reakcije mogu biti dio procesa tugovanja. Važno je ne uspoređivati vlastitu tugu s tuđom. Rečenice poput „Već bi ti trebalo biti bolje“ ili „Moraš biti jaka“ mogu stvoriti dodatni pritisak. Tugovanje nema točan raspored i ne može se požuriti samo zato što bismo željeli da bol prestane.

Ne moramo zaboraviti da bismo nastavili živjeti

Nakon gubitka često se pojavi pitanje: „Kako ću dalje bez ...?“ No, s vremenom se može pojaviti i drugi strah - da će nastavak života značiti da osobu zaboravljamo. No, nastaviti živjeti ne znači prestati voljeti. Možemo se ponovno smijati, veseliti, stvarati nove odnose i planirati budućnost, a da pritom i dalje osjećamo tugu i ljubav prema osobi koju smo izgubili. Cilj nije izbrisati bol, nego s vremenom pronaći način da ona postane dio našeg životnog iskustva. Uspomena tada više ne mora biti samo izvor patnje. Može postati i izvor zahvalnosti, topline i osjećaja povezanosti.

Što zapravo gubimo?

Kada izgubimo blisku osobu, ne nedostaje nam samo ona. Nedostaje nam i ono što smo uz nju bili. Nedostaje nam telefonski poziv koji smo očekivali, osoba kojoj smo mogli nešto ispričati, poznati glas, zagrljaj, savjet, zajednički rituali i planovi koje više ne možemo ostvariti na isti način. Zato ponekad može pomoći pitanje: „Što mi zapravo najviše nedostaje?“ Odgovor često nije samo „ta osoba“. Možda nam nedostaje osjećaj sigurnosti, pripadanja, bliskosti ili činjenica da je netko poznavao dio našeg života koji sada moramo nositi sami. Kada to osvijestimo, lakše možemo razumjeti vlastitu tugu.

Tugovanje je prirodan proces i ne postoji određeni rok nakon kojeg bi tuga trebala završiti

SHUTTERSTOCK

Krivnja često dolazi zajedno s tugom

Nakon gubitka ljudi se često vraćaju u prošlost i traže trenutak u kojem su nešto mogli učiniti drugačije. „Zašto nisam nazvao?“ „Zašto nisam više vremena proveo s njom?“ „Jesam li mogao učiniti nešto više?“

I to je u redu, jer naš um pokušava pronaći objašnjenje i vratiti osjećaj kontrole nad događajem nad kojim često više nemamo kontrolu. Primjerice, osoba koja je izgubila bliskog člana obitelji može mjesecima analizirati posljednji razgovor i pitati se je li trebala primijetiti nešto što tada nije primijetila. U takvoj situaciji korisno je razlikovati odgovornost od naknadnog znanja. Danas znamo ono što tada možda nismo mogli znati. Zato se možemo zapitati: „Da sam tada znala ono što znam danas, bih li postupila drugačije?“ Ako je odgovor potvrdan, ta nam spoznaja može pomoći da nešto naučimo za budućnost. No, ne moramo sebe kažnjavati zbog odluka donesenih u okolnostima u kojima nismo imali današnje informacije.

Dopustiti emocijama da postoje

Nakon gubitka često pokušavamo pobjeći od boli. Zatrpamo se obvezama, izbjegavamo razgovore, potiskujemo uspomene ili pokušavamo biti jaki zbog drugih. No, emocije kojima damo prostor lakše je razumjeti i proraditi nego one koje stalno pokušavamo potisnuti. Možemo si dopustiti reći:

• „Danas mi jako nedostaje.“
• „Danas sam ljuta.“
• „Danas mi je teško.“
• „Danas se osjećam dobro i zbog toga ne moram osjećati krivnju.“ Ne moramo svaki dan biti na istom mjestu.

Što možemo učiniti kada nas tuga preplavi?

Kada emocija postane snažna, ne moramo je odmah pokušati ukloniti. Ponekad je korisnije prvo je prepoznati. Možemo zastati i reći sebi: „Ovo je tuga i to je sasvim u redu.“ Zatim možemo primijetiti gdje je osjećamo u tijelu - kao pritisak u prsima, knedlu u grlu, težinu u želucu, nemir ili umor. Nekoliko sporih udaha i izdaha može pomoći da se vratimo u sadašnji trenutak. Ne moramo riješiti ono što osjećamo. Dovoljno je dopustiti emociji da bude tu. To je jednostavan način emocionalne regulacije: ne borimo se protiv osjećaja, nego mu dajemo prostor.

Gubitak nas može promijeniti, ali ne mora odrediti cijeli naš život

SHUTTERSTOCK

Što nam u tugovanju ne pomaže?

Kada tugujemo, često spontano pokušavamo pronaći način da što prije smanjimo bol. Neki se povuku, neki se zatrpaju obvezama, a neki pokušavaju izgledati kao da se ništa nije dogodilo. Iako su takve reakcije razumljive, dugoročno nam ne moraju pomoći u suočavanju s gubitkom.

1. Ne potiskujte emocije - Poricanje, umanjivanje gubitka, zatrpavanje obvezama, pretjerani rad, izbjegavanje razgovora, emocionalno udaljavanje ili pokušaj da stalno budemo „jaki“ mogu biti načini obrane od boli. Kratkoročno nam mogu pomoći da izdržimo najteže trenutke, ali ako postanu trajni, mogu otežati proces tugovanja i suočavanja s gubitkom. Tugu je važno proživjeti i postupno odtugovati. Dugotrajno potiskivanje emocija može pridonijeti emocionalnoj iscrpljenosti, depresivnosti, anksioznosti i drugim psihičkim i tjelesnim teškoćama. Ne moramo svaki osjećaj odmah razumjeti ili analizirati – dovoljno je priznati sebi kako nam je i dopustiti emocijama da postoje.

2. Ne postavljajte si rok za tugovanje - Rečenice poput „Prošlo je već šest mjeseci, trebala bih biti bolje“ stvaraju pritisak koji dodatno otežava proces. Tuga nema univerzalan rok trajanja. Njezina se intenzivnost s vremenom može mijenjati, ali povremeni valovi tuge mogu se pojaviti i mnogo kasnije.

3. Ne donosite velike odluke usred najintenzivnije tuge - Kada smo emocionalno preplavljeni, teško je jasno procijeniti što nam je doista potrebno. Ako je moguće, velike životne odluke poput prekida odnosa, preseljenja ili napuštanja posla vrijedi odgoditi dok se emocije barem djelomično ne smire. To ne znači da se ništa ne smije mijenjati, nego da je korisno razlikovati odluku koju donosimo iz dugoročne potrebe od odluke koju donosimo iz trenutne boli.

4. Ne izolirajte se potpuno - Potreba za samoćom nakon gubitka potpuno je razumljiva. Problem nastaje kada se povlačenje pretvori u potpunu izolaciju. Ne moramo biti među ljudima cijelo vrijeme. Ponekad je dovoljno javiti se jednoj osobi, otići u kratku šetnju ili dopustiti nekome da bude uz nas bez potrebe za razgovorom.

5. Ne pokušavajte bol ublažiti alkoholom ili drugim sredstvima - Kada je emocionalna bol snažna, prirodno je tražiti nešto što će je nakratko ublažiti. Međutim, alkohol i druga sredstva mogu dodatno pogoršati raspoloženje, san i svakodnevno funkcioniranje te ne pomažu u stvarnom procesu suočavanja s gubitkom. Ako primijetimo da nam je potrebno nešto izvan nas samih kako bismo izdržali dan ili zaspali, to može biti znak da nam treba dodatna podrška.

6. Ne uspoređujte svoju tugu s tuđom - Netko se nakon nekoliko tjedana može vratiti poslu i društvenom životu, dok drugoj osobi treba mnogo više vremena. To ne znači da jedna osoba voli više, a druga manje. Način na koji tugujemo ovisi o odnosu koji smo imali s osobom, okolnostima gubitka, vlastitim ranijim iskustvima i brojnim drugim čimbenicima. Tuga nije natjecanje i ne postoji jedan ispravan način tugovanja.

Mali alati koji mogu biti veliki oslonac

Iako ne postoji način da se bol zbog gubitka jednostavno ukloni, postoje mali i jednostavni koraci koji nam mogu pomoći da kroz razdoblje tuge prođemo nježnije i uz više unutarnjeg oslonca.

Vodite dnevnik - Zapisivanje nekoliko rečenica dnevno može pomoći da prepoznamo što osjećamo. Možemo se pitati: Što mi danas najviše nedostaje? Što mi je bilo najteže? Što mi je danas barem malo pomoglo?

Napišite pismo - Možemo napisati pismo osobi koju smo izgubili i reći sve ono što je ostalo neizgovoreno - što nam nedostaje, na čemu smo zahvalni, zbog čega nam je žao ili što bismo danas voljeli podijeliti s tom osobom. Pismo ne mora nitko pročitati.

Sačuvajte uspomene - Fotografije, predmeti, pjesme, mirisi, mjesta ili mali rituali mogu pomoći u očuvanju osjećaja povezanosti. Nekome će odgovarati napraviti kutak s fotografijama, nekome pogledati stari album, a nekome prošetati mjestom koje je bilo važno za odnos.

Razgovarajte - Pronađite osobu pred kojom ne morate glumiti da ste dobro. Ponekad nije potrebno da vam netko ponudi rješenje. Dovoljno je da vas sasluša.

Brinite o tijelu, psihi i duši - U razdoblju tuge lako je zanemariti vlastite potrebe, no upravo je tada važno pružiti sebi dodatnu brigu i podršku. Gubitak snažno djeluje na psihu, ali i na cijeli organizam, zbog čega su zdrava i redovita prehrana, kvalitetan san i dovoljno kretanja važni temelji oporavka. Posebnu pažnju vrijedi posvetiti unosu hranjivih tvari, a prema potrebi i ciljanoj suplementaciji uz savjet liječnika ili stručnjaka. Jednako su važni razgovor i podrška bliskih osoba, vrijeme za sebe, molitva, duhovnost ili drugi izvori unutarnje snage koji mogu pomoći psihi i duši da postupno pronađu oslonac i ravnotežu.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Tugovanje je prirodan proces i ne postoji određeni rok nakon kojeg bi tuga trebala završiti. Ipak, važno je obratiti pažnju na to kako gubitak utječe na naše svakodnevno funkcioniranje. Ako osoba dugo ne može obavljati osnovne obveze, potpuno se povlači iz života, osjeća trajnu beznadnost ili ima osjećaj da više ne može nastaviti dalje, razgovor sa stručnom osobom može biti važan korak. Ako se pojave misli o tome da ne želimo živjeti ili da bismo mogli nauditi sebi, potrebno je odmah potražiti stručnu pomoć i ne ostajati sami s takvim mislima. Tražiti pomoć ne znači da tugujemo pogrešno. Ponekad upravo znači da prepoznajemo koliko nam je teško i odlučujemo ne nositi sve sami.

Kako ponovno pronaći smisao?

Nakon velikog gubitka često se ne postavlja samo pitanje „Kako ću živjeti bez te osobe?“, nego i: „Kakav će sada biti moj život?“ Odgovor možda neće doći odmah. Ponekad je potrebno prvo ponovno naučiti živjeti svakodnevicu. Zatim polako dolaze novi planovi, novi odnosi, nove aktivnosti i trenuci u kojima ponovno osjećamo zadovoljstvo. Ne trebamo stvarati isti život kakav smo imali prije gubitka. Možemo izgraditi život koji priznaje da se nešto važno dogodilo i da smo se zbog toga promijenili.

Dopustite si vrijeme

Gubitak nas mijenja. Neke promjene ne možemo spriječiti, ali možemo birati kako ćemo se prema sebi odnositi dok kroz njih prolazimo. Ne moramo zaboraviti. Ne moramo prestati osjećati. Ne moramo odmah imati odgovore na sva pitanja. Ponekad je za početak dovoljno napraviti ono što je moguće danas - ustati, pojesti nešto, prošetati, nazvati nekoga, zaplakati ako treba i priznati sebi: „Nedostaje mi. Teško mi je. I polako učim kako živjeti s tim gubitkom.“ Gubitak nas može promijeniti, ali ne mora odrediti cijeli naš život. S vremenom učimo stvarati novu svakodnevicu - onu u kojoj postoji mjesto i za tugu i za sjećanje, ali i za nove trenutke, odnose i radosti. Ne moramo ostaviti voljenu osobu iza sebe da bismo nastavili dalje. Ponekad je dovoljno naučiti je nositi sa sobom na drugačiji način.

Mirella Rasic Paolini, hipnoterapeutkinja s licencom za djelatnosti hipnoterapije i educirana praktičarka u području mentalnog zdravlja