Jesmo li dopustili životu da se pretvori u trend?

Trend ili zaista TI

Danas je u trendu biti hipster u kariranoj košulji i urolanim hlačama (i okej je da te nitko ne voli jer kao hipstere se baš ne voli), jesti sushi i prekonoćni chia puding, nositi Stan Smith adidaske, zlatne sandale i one reflektirajuće sunčane naočale s opasnim, špičastim rubovima kod obrva, pucati selfije s hinjenim osmijehom iznenađenja (onako, sve do kutnjaka s bijelim plombama sam iznenađena, gle!), raditi instastorije naših vokalnih instant-mudrolija (gle kako mi je super novi balayage, nova boja, nova ja! Sad se vozim u autu, kasnije ću jesti veganski sladoled, a onda ću u gym.), uznemirenih valova, kiše, točenja piva ili puhanja nosa s bumerang efektom (to je ono gdje ti sve leti pred očima vamo-tamo), kuckati se obojenim pićima, hodati po cesti s ogromnim slušalicama (koje sprječavaju da se odazoveš na ono „'alo, momak!“ i da čuješ neku novu priču, izmijeniš osmijeh-dva, pomogneš nekom da se snađe u novom gradu).

Ah, da. Danas još samo rijetki tako trče. Jer danas je u trendu imati iPhone 7, Samsung 9, neki Apple ili Lenovo, isto s nekim brojkama sa strane (uglavnom jednoznamenkastim, kao da se trude na isti broj svesti nam i samu inteligenciju) pa zasjesti na kauč, skrolati po ekranu, smijati se statusima ili žalovati s frendovima, znanima i neznanima, onim prihvaćenima na fejsu, a da ne znaš točno ni tko je, ni zašto te dodao, nit' s njim komuniciraš, nit' ništa, al' šta'š kad je već tu pa hajd' da mu u komentar nalijepiš onog kreveljka što se kao glasno smije da se s njim proveseliš ili pak onog sa suzom u oku i daš mu jasno do znanja da ti je žao i da suosjećaš s njim zbog toga nečeg što je napisao ili nalijepio.

U trendu je biti u trendu

Danas je u trendu isti tren, čim čuješ da je netko umro, pisati R.I.P., i to ama baš za svaki klinac, za ljude koje smo poznavali, i za one koje nismo, za one koje smo obožavali i čije smo pjesme u svaki ton znali ili čije smo filmove vrtili uvijek iznova k'o nezaustavljivi ringišpil, i za one za koje smo samo čuli, za zvijezde, za veze, za životinje, za krepale mobitele i kuhinjske aparate.

Umjesto da život provedeš u tom nekom virtualnom svijetu želeći biti u trendu i biti trend, bolje bi bilo da pozoveš ljude do kojih ti je stalo i natočiš im čašicu koju ćeš servirati uz osmijeh stvarajući ono što zaista vrijedi - uspomene. [Snimila: Sandra Rončević]

Danas je u trendu prilagođavati svoje mišljenje (nikad ne znaš kad će ti tko trebati, prešuti nešto, ne moraš uvijek sve reć'), znati sve o svima, ali ne i o sebi samom, ne izlaziti na izbore jer se j***ga nema za koga glasati, vidi nam posrnule države u kojoj živimo, ostat ću ja lijepo doma jer pada kiša i toplo mi je, što bih močio noge u novim tenisicama od brušene kože, iskazat ću svoje raspoloženje na Twitteru i fejsu, nek' znaju ljudi da sam nihilist i da se ni s čim ne slažem, ponosno ću svima reći kako ne glasam u svom otporu prema svima i svemu. A onda ću povremeno dizati fejsbuk revolucije s daljinskim u ruci, s kauča koji je centar mog života i moje komfor zone, a ne, mojim glasom se nitko neće nabacivati. Oh, kako krivo. Itekako hoće, prijatelju. Itekako hoće.

Sjećaš li se?

Podružiti se i poljudovati bez gledanja na sat, mjeriti vrijeme u navalama smijeha, onog od kojeg te boli pod rebrima i naredna tri dana, nazdraviti k'o nekad hladnom rakijom, iznijeti na stol ono što se ima, iako to bio i bokal ledene vode u sparni ljetni dan, prepričavati stare doživljaje ili stvarati nove priče. Živjeti, onako kako se oduvijek živjelo. Jedni s drugima, jedni pored drugih. Za to nam ne treba škola trčanja. Ni hešteg. Za to nam treba samo odložiti sve te tehničke điđe kojima smo se nakrcali, duboko udahnuti i izdahnuti, i prisjetiti se da smo još uvijek samo ljudi.