Piše: Ivana Sabol, psihologinja
Kada vam netko uputi čestitku, za rođendan, za Novu godinu ili neki drugi važan dan, u njoj će se uz ostalo uvijek naći želja "budi sretan i zdrav" ili "želim ti puno sreće i zdravlja". Zašto? Stoljetna mudrost kaže da se sve može kupiti osim zdravlja. Dok ste mladi, ne razmišljate mnogo o bolestima, pa ni o zdravlju. Ali došla su neka zla vremena, pa bolest ne bira. Obrušila se i na djecu i na mlade ljude. Kada bolest pokuca na vrata, svi su iznenađeni, mijenjaju stav i o tome da o zdravlju treba misliti od djetinjstva. Često se pojavljuje besmisleno pitanje: zašto baš ja, zašto se to meni događa? Uvriježeno je mišljenje da se loše stvari događaju nekom drugom!
Ako su vam liječnici dijagnosticirali neku ozbiljnu ili čak neizlječivu bolest, može vam se kao prva reakcija javiti panika. A možda ste skloni reakciji negiranja pa ukopate glavu u pijesak: što ne vidim, to ne postoji. Obje su reakcije pogrešne. Ljudski je biti uplašen, ali u kriznim situacijama bolje se suočiti s njima i pripremiti organizam na obranu. Potražite tzv. drugo mišljenje. Stručnjaci su najpozvaniji da ponude odgovore na sva vaša pitanja, a dva stručnjaka znaju više od vas.
Razmislite što vam je činiti
U bolesti nije dobro biti sam. Osjećat ćete se sigurnije ako su uz vas ljudi koji vas vole. Oni su dragocjena podrška, jer bit će tu i uspona i padova, teških odluka i dana ispunjenih bolovima i sumnjama. Nije potrebno da kroz to prolazite sami. Bolestan čovjek je ranjiv i osjetljiv, a tome je blizak osjećaj pesimizma i defetizma. Oni pak usporavaju izlječenje, pa čak smanjuju efikasnost lijekova i terapije. Ma kako bolest bila ozbiljna, bez obzira na to morate li proći dugotrajne i neugodne terapije, za brži oporavak potrebna je nada, vjerovanje da će lijekovi pomoći, a s tim u vezi i blagotvorni optimizam. Smijeh je lijek koji ne možete dobiti na recept. Možete ga dobiti samo u krugu djece i prijatelja.
Ne odbacujte olako ono što pomaže. Nemojte se okružiti svojim strahovima i pesimizmom.
Nisu svi bez razumijevanja
Svjesni ili ne, mnoge će se stvari u vašem životu promijeniti. Morat ćete promijeniti način prehrane, uvesti više reda u svoje životne navike. Ako ste zaposleni, a ne želite da poslodavac sazna kako više ne može računati na vaš prekovremeni angažman na poslu, morat ćete naći načina da osigurate povremene izostanke s posla, jer priroda liječenja traži da odete na neke pretrage, da ostanete koji dan u bolnici zbog terapija, možda morate i na desetak dana kakve rehabilitacije. Jasno je da vam je posao važan, pogotovo kada je bolest oslabila vaš osjećaj sigurnosti, ali zdravlje je ipak na prvom mjestu. Obuzeti strahom, možda krivo procjenjujete reakcije ljudi oko vas. Nisu svi bez srca i ljudskih osjećaja, čak i nepoznati ljudi pokazuju empatiju kad su teške bolesti u pitanju. Podsjećam da su nepoznati ljudi donirali novac za skupe operacije bolesne djece.
Svakodnevni strah
Nasuprot empatiji nepoznatih ljudi, imamo primjere da nekada najbliži pokleknu pod teretom suosjećanja s tegobama bolesti. Nije lako gledati patnje svojih najbližih, pružati nesebičnu fizičku i psihološku pomoć, koja ponekad ne traje nekoliko tjedana, nego mjesecima, možda čak i doživotno. Neke kronične bolesti nisu izlječive, a liječenje je bolno, propadanje pacijenta je očigledno i ima svoj fatalni kraj. Za osobe koje dijele život s oboljelim to može biti preteško, pa i nepodnošljivo. Nisu svi jaki, neki imaju svoje strahove kojima na kraju podlegnu. Liječnici i zdravstveno osoblje educirano je za pomaganje bolesnima, a vaši bližnji to možda ne mogu.
Nije dovoljna samo ljubav ili je baš ona ta koja učini da sagore pomažući. Nositi se svakodnevno sa strahom u ishod bolesti nekoga tko vam je drag često završi narušenim zdravljem pomagatelja. Oslabi imunitet i pomagačima, što su više emotivno angažirani, to su više izloženi opasnosti da "pregore".
Psihološka pomoć
Ipak, svi se najteže nosimo s bolešću djece. Već pogled na male pacijente izaziva sućut i strah. Boravak u bolnici nije samo suočavanje s bolešću i katkad mučnim terapijama, za djecu je to odvajanje od roditelja i strah od nepoznatog. Djeci nije samo narušeno zdravlje, bolest znači i gubitak sigurnosti, toliko važan za njihov razvoj.
Ako je dijete malo, predškolske dobi, ne razumije zašto bolničko liječenje zahtijeva izolaciju i boravak u stranom prostoru. Roditelji su preplavljeni emocijama i teško mogu prikriti svoje strahove, pa i nehotično povećavaju nelagodu i nervozu oko sebe. Teško je reći zabrinutim roditeljima da se smire i da liječnici čine sve što je u tom trenutku moguće. Između djece i majki obično postoji neka tajna veza, šesto čulo i neizrečene riječi prenose se mislima pa djeca osjećaju zabrinutost, strepnju i neizvjesnost. To nikako ne pridonosi bržem oporavku. Stoga roditeljima treba psihološka pomoć želimo li da terapija bolesnog djeteta bude učinkovita.
S djecom se o tome može razgovarati
Ako je bolest ušla u vašu kuću, razmislite o tome koliko je uputno da mala djeca osjete posljedice vaših briga i strahova. Sve ovisi o dobi djece. Sasvim maloj djeci možete objasniti ublaženu verziju bolesti i apelirati na malo razumijevanja (mamu boli glava pa će malo spavati...). Odlazak u bolnicu moguće je opravdati jednostavnim zahvatom, kao vađenjem mandula i sl.
Djecu ne treba opteretiti strahom više nego što je nužno. Ako su djeca starije školske dobi, o bolesti se može razgovarati na jednostavan i njima razumljiv način, naglašavajući pozitivan ishod i optimističan pristup tijeku liječenja. Negirati bolest gotovo je nemoguće, čak i ako se radi o maloj djeci, jer ona vide i osjećaju više nego što vi želite priznati. Ono što ne objasnite na svoj način, može izazvati nepovjerenje i kojekakve neželjene interpretacije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....