Branka Novosel

 Branka Novosel/Privatni album
riječ stručnjaka

Dr. sc. Branka Novosel: Jesmo li zapravo svi samo korak udaljeni od zatvorenog psihijatrijskog odjela?

Ljudsko dostojanstvo ne smije prestati ondje gdje počinje psihijatrijska dijagnoza


Piše: Dr. sc. Branka Novosel, edukacijska neuroznanstvenica i stručnjakinja za mindfulness


U ovom nepredvidivom vremenu čini se da nas od ozbiljne psihičke krize dijeli manje nego što volimo misliti. Iznenadni gubitak voljene osobe, teška nesreća, dugotrajna nesanica ili mjeseci stresa mogu nas dovesti do stanja u kojem više ne uspijevamo funkcionirati. Nekome će tada biti dovoljni podrška bliskih ljudi i psihoterapija, a nekome će trebati psihijatrijsko, pa i bolničko liječenje.

Posebno razmišljam o ženama koje istodobno brinu o djeci, starijim roditeljima, poslu i obitelji. Navikle smo biti oslonac drugima, a vlastitu iscrpljenost često odgađamo za „kad ću imati vremena“. Žene češće od muškaraca imaju depresivne i anksiozne poremećaje, s time da su odrasle s očekivanjem da trebaju razumjeti druge i izdržati čak i onda kada njima samima nije dobro.

Psihijatrijske bolnice nisu neki daleki svijet iz filmova. Jednoga dana ondje se može naći naše dijete, partner, roditelj ili netko drugi koga volimo. Tada ćemo očekivati ono što bi se moralo podrazumijevati: stručnu pomoć, sigurnost i poštovanje.

Upravo zato smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša ne možemo promatrati samo kao vijest iz crne kronike.

Kada čovjek postane dijagnoza

Ovih sam dana ponovno pogledala dva razgovora iz emisije Nedjeljom u 2. U jednom je gostovao pokojni psihijatar Robert Torre, poznat po svojoj oštroj kritici suvremene psihijatrije, a u drugom prof. dr. sc. Miro Jakovljević, koji je govorio o empatiji, terapijskom odnosu i cjelovitom pristupu mentalnom zdravlju.

Torre je upozoravao na pretjeranu medikalizaciju ljudske patnje. Smatrao je da se tuga, strah i egzistencijalne krize prečesto promatraju kroz dijagnoze i lijekove, iako su nerijetko povezani sa životnim okolnostima. Njegovi su stavovi bili provokativni i često osporavani unutar struke. Jakovljević pak naglašava važnost povezivanja biološkog, psihološkog, socijalnog i duhovnog pristupa. Cilj liječenja, prema njegovu mišljenju, ne može biti samo uklanjanje simptoma. Čovjeku treba pomoći da ponovno pronađe osjećaj smisla, povezanosti i mogućnosti kvalitetnog života.

Unatoč razlikama, obojica podsjećaju na nešto važno: psihijatrija ne smije izgubiti čovjeka iz vida. Dijagnoza nam može pomoći razumjeti simptome i odabrati liječenje, ali ne govori sve o osobi. Ne govori nam tko je bila prije bolesti, čega se boji, što joj je važno i što joj je potrebno da bi se osjećala sigurno. Na akutnim psihijatrijskim odjelima pravila i sigurnosni postupci nužni su. No kada pacijent postane samo „težak slučaj” ili netko tko vikanjem i agresijom ometa rad odjela, postoji opasnost da se izgubi ono što bi trebalo biti u središtu liječenja – ljudski odnos.

Može li se empatija potrošiti?

Zanimljivo je da neka istraživanja osobina ličnosti liječnika pokazuju kako psihijatri u prosjeku postižu više rezultate na otvorenosti prema iskustvu i ugodnosti (agreeableness), osobini povezanoj sa suradljivošću, obzirnošću i razumijevanjem drugih. Psihoanalitičarka Nancy McWilliams također opisuje karakterološke stilove povezane s brigom za druge, savjesnošću i introspektivnošću, iako nije dokazano da su ti stilovi najzastupljeniji među psihijatrima. Mene pak posebno zanima što se s čovjekom događa tijekom desetljeća rada u emocionalno zahtjevnom okruženju.

Gotovo 40 godina bavim se obrazovanjem. Radila sam s djecom, odraslima, nastavnicima, odgojiteljima i drugim stručnjacima, kao i zdravstvenim radnicima, od tehničara do liječnika specijalista. I jedno sam naučila: ljudi mogu jako dobro znati kako bi trebali postupati, a ipak u određenom trenutku reagirati potpuno drukčije. Kada smo umorni, uplašeni ili pod dugotrajnim pritiskom, mijenja se način na koji usmjeravamo pažnju, prosuđujemo i reagiramo. U pomagačkim profesijama dodatni je rizik profesionalno sagorijevanje, koje može uključivati emocionalnu iscrpljenost, cinizam i depersonalizaciju. Pacijent tada može postati samo još jedan zadatak koji treba obaviti, a ne osoba kojoj je potrebna pomoć. To ne znači da profesionalno sagorijevanje uzrokuje nasilje, a još manje da ga opravdava. Ali utjecaj radnih uvjeta i organizacijske kulture na ponašanje zaposlenika ne smijemo zanemariti.

Psihologija opisuje učinak promatrača, kada pojedinci u skupini oklijevaju intervenirati jer očekuju da će to učiniti netko drugi. Poznajemo i mehanizme moralnog distanciranja, kojima ljudi mogu opravdavati postupke koje bi inače smatrali neprihvatljivima. Posebno je opasna normalizacija takvog ponašanja. Ono što se dovoljno dugo tolerira, postupno može postati dio svakodnevice. Ne znamo jesu li ti mehanizmi imali ulogu u događajima u Jankomiru, ali možemo govoriti o rizicima koji postoje u institucijama u kojima je odnos moći izrazito neravnopravan. Sociolog Erving Goffman još je prije više od šezdeset godina opisivao tadašnje psihijatrijske bolnice kao primjere takozvanih totalnih institucija. Upozoravao je na podjelu između osoblja koje odlučuje i pacijenata koji o tim odlukama ovise. Suvremena se psihijatrija od tada znatno promijenila, ali problem neravnoteže moći nije nestao. Čini se da prečesto pacijent nema apsolutno nikakvu moć.

Što nam govori mindfulness?

Posljednjih godina velik dio svojeg profesionalnog rada posvetila sam mindfulnessu, neuroedukaciji i profesionalnoj dobrobiti. Upravo kroz tu perspektivu posebno razmišljam o ovom slučaju.

Mindfulness se često pogrešno svodi na opuštanje, meditaciju ili nekoliko dubokih udaha. Za mene je njegova najveća vrijednost u sposobnosti da postanemo svjesni vlastitih misli, emocija, tjelesnih reakcija i impulsa prije nego što oni automatski odrede naše ponašanje. Svi poznajemo situacije u kojima smo nešto izgovorili u ljutnji, reagirali prenaglo ili tek naknadno shvatili da smo mogli postupiti drukčije. U svakodnevnom životu takve reakcije mogu znatno narušiti odnos. U profesijama u kojima smo odgovorni za zdravlje i sigurnost drugih, posljedice mogu biti mnogo ozbiljnije.

Zamislimo zdravstvenog djelatnika na akutnom psihijatrijskom odjelu. Iza njega je naporna smjena. Pred njim je uznemiren pacijent koji viče, odbija suradnju ili se ponaša prijeteće. Djelatnik mora brzo procijeniti situaciju i postupiti prema stručnim pravilima. No istodobno se nešto događa i u njemu samome. Možda osjeća strah ili frustraciju, ubrzava mu se disanje i raste mišićna napetost. Možda počinje govoriti sve glasnije, a pacijentovu reakciju doživljavati kao osobni izazov. Ako toga nije svjestan, njegove vlastite reakcije mogu dodatno otežati situaciju. Upravo tu vidim važnost mindfulnessa. Ne u tome da ćemo zatvoriti oči, duboko disati i očekivati da problem nestane, nego u sposobnosti da prepoznamo što se u nama događa i sačuvamo dovoljno prisebnosti za stručan, promišljen odgovor.

Mindfulness se već primjenjuje i istražuje u psihijatrijskim ustanovama diljem svijeta, kako u radu s pacijentima tako i u podršci zdravstvenim djelatnicima. U Velikoj Britaniji, primjerice, provode se kratke, prilagođene mindfulness vježbe s hospitaliziranim pacijentima, uključujući osobe s psihotičnim smetnjama. Pacijente se potiče da osvijeste vlastite misli, emocije i tjelesne senzacije te razvijaju sposobnost da na njih ne reagiraju automatski. Takve intervencije provode se pod stručnim vodstvom, kao dopuna liječenju, a njihova se učinkovitost još istražuje.

Mindfulness programi provode se i među zaposlenicima psihijatrijskih ustanova. Istraživanja upućuju na moguće smanjenje profesionalnog stresa, emocionalne iscrpljenosti i zamora suosjećanja. Za mene je posebno važna njihova primjena u razvijanju svijesti o sebi i emocionalne samoregulacije, sposobnosti koje su ključne u svakodnevnom radu s ljudima u psihičkoj krizi. Mindfulness pritom ne zamjenjuje stručnu edukaciju, sigurnosne postupke ni odgovornost za vlastito ponašanje, ali može biti vrijedan dio profesionalnog razvoja i podrške zaposlenicima.

Ne moramo postupiti prema svakom impulsu koji se pojavi u našem umu

Možemo osjetiti ljutnju, a da se ne ponašamo ljutito. Možemo primijetiti vlastiti strah, a da mu ne prepustimo donošenje odluka. Možemo prepoznati da smo iscrpljeni i da nam je potrebna pomoć kolege.

U svojim edukacijama često koristim jednostavnu profesionalnu pauzu: primijeti, zastani, odgovori. Redovita praksa mindfulnessa može pridonijeti razvoju svjesnosti i emocionalne samoregulacije. Naravno, u akutnoj krizi nije uvijek moguće zastati. Nekada je potrebno reagirati trenutačno radi zaštite pacijenta i drugih ljudi. Mindfulness nije zamjena za stručnu procjenu, deeskalacijske postupke ili sigurnosne protokole, a nipošto nije ni opravdanje za pasivnost. No, definitivno je dodatni alat koji nas uvijek vraća na sad i ovdje – u stvarnost.

Programi poput MBSR-a (Mindfulness-Based Stress Reduction) i MBCT-a (Mindfulness-Based Cognitive Therapy) pokazuju povoljne učinke na stres i neke pokazatelje profesionalne dobrobiti. Metaanaliza objavljena 2025. godine pokazala je da intervencije temeljene na mindfulnessu mogu pomoći u smanjivanju profesionalnog sagorijevanja među određenim skupinama zdravstvenih djelatnika, osobito medicinskim sestrama, primaljama i mješovitim skupinama zaposlenika. Kod liječnika su nalazi bili manje uvjerljivi.

A što možemo učiniti za sebe?

Dok razmišljam o profesionalnoj dobrobiti zdravstvenih djelatnika, primjećujem koliko je toga primjenjivo i na naš svakodnevni život. Često nastavljamo sa svim obvezama iako smo već iscrpljeni. Izgubimo strpljenje s djecom, odgovorimo oštrije nego što smo namjeravali ili se navečer u mislima vraćamo razgovoru koji je odavno završio. Očekujemo da ćemo se bolje osjećati kada riješimo sve obveze. A kako se obveze nikada sasvim ne završavaju, odmor i brigu o sebi stalno odgađamo.

Mindfulness nas poziva da najprije primijetimo što se s nama događa, umjesto da odmah pokušavamo promijeniti ono što osjećamo.

Predlažem da napravite jednostavnu vježbu koju možete isprobati već danas. Zastanite na minutu ili dvije, kada vam okolnosti to dopuštaju, i postavite si tri pitanja.

Kako sam upravo sada? Ne kako biste trebali biti, nego kako se doista osjećate. Primijetite napetost, umor, zabrinutost ili ljutnju. Obratite pažnju i na tijelo. Jesu li vam ramena podignuta, čeljust stisnuta, dah plitak?

Što mi sada treba? Možda nekoliko minuta mira, razgovor s nekim tko će vas saslušati ili pomoć oko obveza koje ste predugo nosili sami.

Koji mali korak mogu učiniti? Ne morate riješiti sve probleme. Možete nekoliko trenutaka mirno pratiti disanje, izaći u kratku šetnju, odgoditi zahtjevan razgovor ili zamoliti nekoga za pomoć.

Takva pauza neće ukloniti životne teškoće, ali može pomoći da prepoznamo vlastito stanje prije nego što ono počne određivati naše ponašanje. Ako iscrpljenost, tjeskoba, nesanica ili osjećaj beznađa traju, pogoršavaju se ili značajno utječu na svakodnevni život, nemojte se oslanjati samo na samopomoć. Obratite se liječniku, psihologu ili drugom stručnjaku za mentalno zdravlje. Posebno bih to poručila ženama koje su navikle brinuti o svima drugima.

Humanija psihijatrija nije utopija

Da su promjene moguće, pokazuje britanski model Safewards, koji obuhvaća deset intervencija za smanjivanje sukoba na psihijatrijskim odjelima. Naglasak je na smirenoj komunikaciji, pažljivom, svjesnom slušanju (mindful listening), razumijevanju pacijentovih potreba i sprječavanju eskalacije sukoba. U istraživanju na 31 akutnom psihijatrijskom odjelu primjena modela smanjila je stopu konfliktnih događaja za 15 posto, a postupaka ograničavanja za približno 26 posto.

Zanimljivo je da načela na kojima počiva Safewards već nalazimo i u hrvatskim propisima. Naš Pravilnik o primjeni mjera prisile zahtijeva razgovor s pacijentom kad god je moguć, smirenu komunikaciju, poštovanje njegova dostojanstva i primjenu prisile samo kao krajnje mjere. Predviđa i kontinuiranu edukaciju osoblja iz deeskalacijskih tehnika. Safewards bi zato mogao biti koristan praktični model za dodatno unapređenje tih postupaka u hrvatskim psihijatrijskim ustanovama.

No, propisi i modeli vrijede onoliko koliko se dosljedno provode. Potrebni su redovita edukacija, stručna supervizija, podrška zaposlenicima i nadzor postupanja. Profesionalna dobrobit važna je za kvalitetnu skrb, ali nikada ne može biti opravdanje za nasilje.

A gdje je prevencija?

O mentalnom zdravlju još uvijek najviše govorimo kada se pojavi ozbiljan problem. Kada dijete razvije teškoće u ponašanju, adolescent više ne može funkcionirati u školi ili odrasla osoba doživi psihičku krizu. Tada pokušavamo pronaći pomoć, često u već preopterećenom sustavu.

Djecu odmalena učimo da peru zube kako ne bi razvila karijes. Učimo ih higijeni, važnosti kretanja i pravilne prehrane. Zašto onda jednako sustavno ne razvijamo njihovu emocionalnu pismenost, sposobnost samoregulacije, empatiju i vještine suočavanja sa stresom? Pritom je važno da, kao roditelji, obraćamo pozornost ne samo na djetetove ocjene i obveze nego i na to kako se osjeća. Ponekad je dovoljno započeti razgovor riječima: „Primijetila sam da ti je posljednjih dana teško. Želiš li mi reći što se događa?” A zatim doista poslušati odgovor, bez umanjivanja problema ili brzog nuđenja rješenja.

U svojem radu sve više pažnje posvećujem socio-emocionalnom učenju i mindfulnessu od najranije dobi. Ne zato što vjerujem da takvi programi mogu spriječiti sve mentalne poremećaje, jer ne mogu. Ali djeci možemo pomoći da bolje razumiju sebe, razvijaju zdravije odnose, prepoznaju emocije i uče kako se s njima nositi. Možemo ih učiti da ne moraju reagirati na svaki impuls, da nakon neuspjeha mogu pokušati ponovno i da traženje pomoći nije znak slabosti. Te će im sposobnosti trebati cijeloga života. Zato prevencija ne bi smjela biti dodatni program koji ćemo provoditi ako nam ostane vremena, nego sastavni dio odgoja, obrazovanja i brige o zdravlju.

Što ćemo učiniti drukčije?

Kristian Josip Periš imao je 32 godine. Iza tog imena nije bila samo dijagnoza, nego nečiji život, obitelj, odnosi i budućnost koja je prekinuta.

Njegova smrt mora biti predmet ozbiljne istrage i utvrđivanja individualne i institucionalne odgovornosti. Ali bilo bi porazno da se javna rasprava završi samo na tome. Trebamo razgovarati o sigurnosti pacijenata, stručnim kompetencijama, organizacijskoj kulturi i nadzoru. O tome kako se zaposlenici pripremaju za krizne situacije i što se događa kada netko primijeti neprihvatljivo ponašanje.

I trebamo razgovarati o empatiji kao sposobnosti koju treba razvijati i čuvati tijekom cijeloga profesionalnog života. Iz svoje neuroedukacijske i mindfulness perspektive posebno bih naglasila da nije dovoljno znati što je empatija, položiti ispit iz profesionalne etike ili naučiti pravila komunikacije. Važno je što činimo s tim znanjem kada postane teško, kada smo umorni, frustrirani ili uplašeni.

Jednako je važno da ne ovisimo samo o osobnim kvalitetama pojedinaca. Potrebne su nam institucije koje svojim pravilima, vodstvom i nadzorom osiguravaju poštovanje dostojanstva svakog pacijenta.

Dok ovo pišem, razmišljam o Kristianu, ali i o ljudima koji se upravo sada nalaze na psihijatrijskim odjelima. O ženi koja se bori s teškom depresijom. O majci koja strepi za svoje dijete. O adolescentu kojem je zbog ozbiljne psihičke krize potrebna bolnička pomoć. Svi oni imaju pravo na stručnu skrb, sigurnost i poštovanje.

O razvijenosti jednog društva ne govori samo broj njegovih bolnica, stručnjaka ili dostupnih lijekova. Mnogo govori i način na koji se odnosi prema ljudima kada su najranjiviji. Zato se nakon tragedije u Jankomiru ne bismo smjeli zadovoljiti samo kažnjavanjem krivaca.

Moramo se zapitati i što ćemo učiniti drukčije, jer ljudsko dostojanstvo ne smije prestati ondje gdje počinje psihijatrijska dijagnoza.


20. studeni 2026 16:10