Već znamo da se s dijabetesom, uz redovito praćenje razina glukoze, odgovarajuću prehranu i tjelesnu aktivnost, može imati posve normalan i ispunjen život. No, 37-godišnja Lorena Otavijević iz Rijeke otišla je i korak dalje i dokazala da je sve to moguće i bez odricanja od slatkiša. Ne samo da si dopusti ponekad pokoju slasticu: ona ih jede, spravlja, smišlja i kreira, okružena je njima svakodnevno i zapravo možemo slobodno reći da su kolači, kolačići, torte i ostale slatke divote postale njezin život. Dijabetesu usprkos. Ova kreativna, hrabra i uporna mlada žena otkrila nam je kako je od ekonomistice postala pastry chefica, kako je od tinejdžerice kojoj je dijagnosticiran dijabetes tipa 1 postala baš stručnjakinja za slatkiše, kako nikad nije kasno da ostvarimo svoje snove, ali i kako slatkiši mogu biti tako divno slatki i ukusni, bez trunke šećera.
Uzorna dijabetičarka
Loreni je dijabetes dijagnosticiran kad je imala 15 godina. No, iako je bila u osjetljivoj, tinejdžerskoj dobi, kaže da nije bila naročito pogođena tom dijagnozom.
- Više je bila šokirana moja majka nego ja. Ona je zbog toga bila pod velikim stresom, izgubila je 20 kilograma... No, ja sam nekako uvijek pazila što jedem, bila sam mršavica, cijeli život sam se bavila sportom, trčala i trenirala i nije mi to sve uopće teško palo. Jedino mi je bilo čudno da moje tijelo odjednom ne proizvodi nešto što je dosad dobro funkcioniralo i trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim da ću odsad biti ovisna o inzulinu - priča Lorena koja se bolesti tako dobro prilagodila da njezin HbA1c već 22 godine nikada nije prešao 6,2. Čak joj i njezin dijabetolog kaže da je školski primjer dijabetičara.
- Nikad nisam zatražila pomoć dijabetologa, osim u obje trudnoće jer sam tada trebala biti na oprezu 0-24 kako bih rodila zdravu djecu - kaže Lorena koja je danas ponosna majka dva zdrava dječaka.
Šećer nije najopasniji
Na pitanje kako uspijeva bolest tako dobro držati pod kontrolom, kaže da je od samog početka bila dosta osviještena i rigorozna.
- Kad sam dobila dijagnozu prije dvadeset i dvije godine, trebalo je mjeriti šećer pet do sedam puta dnevno, no ja sam ga mjerila 20 puta na dan i sama sam si dodatno kupovala trakice. Htjela sam znati što se događa u svakom trenutku te sam tako upoznala svoje tijelo i otkrila koja mi hrana zapravo radi dobro ili loše. Kroz tu metodu pokušaja i pogrešaka došla sam do nekog svog superjelovnika, koji je meni odgovarao i onda sam ga samo prilagođavala svojim obavezama tijekom dana, treninzima i slično - kaže Lorena, ističući da njoj, što se tiče hrane, najveću štetu rade tjestenina, riža i pizza, bez obzira na to što ne sadrže bijeli šećer.
- Bijelo brašno se u organizmu pretvara u glukozu tako da na kraju dobijemo isti učinak. Meni je posve isto pojedem li čokoladnu tortu ili pizzu. Ne mora nužno biti šećer ono što škodi mom dijabetesu, nego općenito ugljikohidrati, bilo da je to u obliku bijelog brašna, integralnog, bijelog šećera ili kombinacije svega toga. Primjerice, jučer sam za večeru pojela pizzu i šećer mi je nakon toga bio 14. Morala sam si davati tri korekcije, sve do pola noći, da bih ga dovela u red. Inače je rijetko jedem jer znam da mi radi zlo, ali još uvijek i ja znam pogriješiti - priznaje Lorena, dodajući da se sada opet podsjetila zašto mora izbjegavati pizzu.
Od neznalice do majstorice
No, kolače koje sama radi ne mora izbjegavati.
- Da sam pojela kolač, vjerojatno bi mi napravio manje štete od te pizze jer kontroliram što stavljam u kolače. Uvijek izbacujem bijeli šećer i brašno, a izrada kolača se bazira isključivo na masnoćama, orašastim plodovima i mliječnom slatkom vrhnju koje je u suštini samo masnoća s minimalnim udjelom ugljikohidrata. Tako mogu sama sebi složiti kolač koji mi bez problema pokriju lagana šetnja i jedna jedinica inzulina - kaže Lorena, dodajući da je upravo na temelju te ideje o zdravlju i probavljivosti određenih namirnica i otvorila svoju proizvodnju kolača prije šest godina, a njezini su klijenti gotovo isključivo bili dijabetičari, celijakičari i vegani.
No, prije 15 godina Lorena nije znala ispeći ni običan biskvit, a kamoli nešto složenije, ali se uvijek divila prekrasnim kolačima u vitrinama slastičarnica. To se, kaže, promijenilo kad je postala mama i shvatila da svom djetetu ne zna napraviti nikakav kolač.
- Imala sam veliku želju da naučim napraviti nešto još bolje od onog što sam gledala u slastičarnama i tako sam krenula od osnovnih krema i biskvita, a onda sam kroz edukacije, YouTube i tečajeve koji su se održavali u Zagrebu i Rijeci "ubrala" od svakog nešto što mi se svidjelo i slagala svoje kolače. Zapravo sam od neznalice došla do osobe koja stvarno može napraviti što god poželi i to je moj osobni uspjeh na koji sam ponosna - kaže Lorena.
Kako je postajala sve bolja u izradi kolača, Lorena je otvorila Instagram, kupila fotoaparat i slikala sve što radi.
- To su zapravo bili smiješno jednostavni kolači, no ja sam si bila sva važna i jako ponosna na njih, slikala sam ih iz sto kutova i objavljivala. Odjednom sam došla na 5000 pratitelja koji su me tražili recepte i divili se mojim kolačima pa je sljedeći korak bio otvaranje bloga na kojem sam objavljivala recepte, detaljne opise kako se nešto izrađuje, savjete kako izbjeći neke pogreške i odgovore na pitanja žena, domaćica, kuhara koji su mi se javljali - priča Lorena koja taj popularni blog više ne vodi jer se, uz djecu i posao, ne stigne tome posvetiti.
Gric kolača tu, gric kolača tamo...
U tom procesu učenja izrade slastica morala je, naravno, i probavati ono što radi, a to znači dosta slatkih zalogaja.
- Moj dijabetolog će poludjeti ako ovo pročita, ali ja sam se stvarno znala ubit‘ od kolača. No, morala sam probavati da vidim je li nešto dovoljno čvrsto, treba li još slatkoće, kako pojačati okus i slično. I nisam se žrtvovala samo ja nego i svi moji susjedi i bliža i dalja obitelj koji su se svi udebljali - kroz smijeh kaže Lorena, no ističe da je kroz taj proces zapravo shvatila što određeni sastojci rade tijelu. Jer, primjerice, natren nije djelovao dobro na tijelo kad bi ga stavila, dok stevija nije radila nikakve probleme. Na kraju je došla do toga da u svoje kolače ne stavlja ama baš nikakav šećer, ni steviju ni natren ni bijeli šećer. Ništa.
Slatke divote bez mrve šećera i brašna
U svojim slasticama ne koristi ni šećer ni bijelo brašno, za koje je otkrila da joj je najveći neprijatelj. Koristi tamnu čokoladu koju obožava, a onih oko 20 posto šećera koje sadrži reducira s mliječnim slatkim vrhnjem i to joj se pokazalo kao dobitna kombinacija. Izbjegava i umjetne zaslađivače jer, kako kaže, koliko god su pogodni jer ne dižu glukozu u krvi, dugoročnim korištenjem štete drugim organima.
- Čitala sam dosta istraživanja koja su pokazala da aspartam stvarno dugoročno loše djeluje na organizam, a netko tko godinama ima dijabetes i svaki dan to konzumira vjerojatno bi osjetio neke posljedice. Mislim da ta mala količina bijelog šećera koja se nalazi u čokoladi ne radi toliku štetu koliko bi napravili aspartam, maltitol ili drugi umjetni zaslađivači - smatra Lorena koja, osim tamnom čokoladom, kolače zaslađuje i voćem.
- Ne možemo potpuno izbaciti šećer, ali ga možemo zamaskirati masnoćama tako da nam ne radi visoki pik glukoze. Jer kad se taj šećer pomiješa s masnoćama, one ga obaviju i on onda ne radi te skokove koji štete organizmu. Tada je rast šećera u krvi toliko blag da ga možete regulirati laganom šetnjom ili samo jednom jedinicom inzulina - pojašnjava nam Lorena.
Svima koji imaju dijabetes preporučuje da ne izbjegavaju kolače, već da ih sami rade, kao što bi to trebalo i sa svim ostalim obrocima.
- Super je ponekad sjesti u restoran, ali dok se ljudi ne uhodaju u bolest i u to kako njihov organizam reagira na određene namirnice, bolje je da kuhaju doma sami - savjetuje.
Vlastita slastičarna bila je ostvarenje sna, ali...
Inače, u vrijeme kad je pokrenula svoj blog "Daj kolačić" Lorena je još uvijek radila kao ekonomistica i svoje kolege je, kako kaže, stalno tlačila s kolačima.
- Svaki tjedan donijela bih barem tri-četiri torte da isprobamo. I nije im smetalo to što moji kolači nisu bili jako slatki. Naprotiv, rekli su da im je to ugodna promjena u odnosu na gotove i polugotove slastice. Kad to usporediš s nečim što je malo kvalitetnije, zdravije i manje slatko, promijeni ti se okusna paleta i jednostavno ti ovo više odgovara, a i možeš pojesti više tih manje slatkih kolača - kaže Lorena koja je u drugoj trudnoći upisala slastičarsku školu, a poslije je na predavanja dolazila i s bebom u kolicima. Potom je godinu dana radila kao slastičarka u jednom hotelu kako bi stekla iskustvo, a onda je napokon otvorila vlastitu slastičarnicu. Išlo joj je odlično, imala je puno posla, klijenata i upita, zaposlila je i tri radnice, no na kraju je ipak odlučila zatvoriti svoje malo carstvo za proizvodnju kolača.
- Jako je teško pronaći odgovarajući kadar. Ja sam sebi zamislila da to sve mora biti savršeno, no moje zaposlenice nisu dijelile sa mnom taj entuzijazam pa sam enormnu količinu posla odrađivala sama. Smršavjela sam deset kilograma, radila do tri ujutro da bih u pet opet počela kuhati i pripremati glazure. Emotivno i fizički sam se iscrpila do te mjere da sam sebi rekla: "Ili ćeš umrijeti ili ovo zatvoriti". Odluku sam donijela jedno jutro kad sam u pet krenula pripremati dvije torte da ih dovršim prije nego što odvedem djecu u vrtić i školu. Jednostavno sam počela plakati od iscrpljenosti. Kad uđeš u taj žrvanj, više nemaš ni inspiracije ni kreativnosti ni vremena isprobavati nešto novo da ponudiš tržištu. Nemaš nikoga od povjerenja tko bi to odradio i tako sam se gušila u tom poslu koliko god sam ga obožavala. U to doba nekako sam zanemarila i majčinstvo i obiteljski život i to sam htjela ispraviti pa sam odlučila zatvoriti slastičarnu jer su mi moje zdravlje, djeca i suprug prioritet - priča nam Lorena koja je tada još jednom napravila zaokret u svom životu.
Na novom poslu slijedi svoje snove
Lorena je ostala u poslu koji obožava, među slasticama, i postala tehnolog i savjetnik za jednu veliku tvrtku koja se bavi prodajom i distribucijom kolača te prodajom alata i opreme za slastičarstvo.
- Kao tehnolog radim na unapređenju postojećih proizvoda i smišljanju novih, tako da sam opet na mjestu gdje mogu izraziti sebe i svoju kreativnost te pružiti tržištu nešto novo, a da nisam pod tolikim stresom kao prije - kaže Lorena koja i dalje svaki dan peče kolače, ali, kako ističe, u mjeri u kojoj joj to odgovara. Ne guši se u poslu, može si ga rasporediti, ima sigurnost i mir, a to smatra najboljim rješenjem za sebe, svoju bolest i svoju obitelj.
- I dalje radim ono što volim, ali nije više toliko stresno i, stvarno, šećer mi nikad nije bio bolji - zadovoljna je Lorena koja svima koji se suoče s dijagnozom dijabetesa poručuje da to nije nikakva kočnica.
- To može biti samo dodatna motivacija da više paziš na sebe, da se bolje osjećaš i da radiš stvari koje su zdrave - poručuje Lorena te dodaje i savjet koji vrijedi za sve, uključujući i one koji nemaju dijabetes, a to je da nikad nije kasno za slijediti svoje snove. To što je postala pastry chef i dalje smatra svojom najboljom životnom odlukom, no znala je i stati kad je bilo potrebno, sačuvati sebe i svoje zdravlje. Koliko god bila ponosna na vlastitu slastičarnicu koju je vodila, nije joj žao što ju je zatvorila jer je sada više mama, kuha ručak svojim dečkima, druže se, idu u park i, ukratko, uživaju. A Lorena i dalje stigne, s puno više mira i volje, smišljati neke nove, uzbudljive slatke kreacije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....