Budite spremni. Uz svaki paket želja dolazi i paket prepreka

Što sve ljudi žele da im ide od ruke? Lista je predugačka: žele financijsku sigurnost ili bogatstvo, određeni status, završiti školu, žele uspješnu vezu, zdravlje ili dobru formu, žele se riješiti loše navike, biti dobri roditelji ili ostvariti neki svoj specifični cilj. No, velik razlog zbog kojeg to ne uspijevaju jest to što nisu spremni podnijeti određenu dozu boli koja s tim ide, odnosno koja je nužna u toj transakciji da željeno i postignu. A sve, baš sve u čemu želimo uspjeti povezano je s određenom vrstom boli, nesigurnosti ili odricanja i tu uglavnom zapnemo jer to shvatimo kao znak da nam ne ide od ruke. Ako želimo uspjeti, moramo biti spremni na tu određenu bol ili bol što nismo uspjeli, ako izbjegnemo onu prvu bol.

‘NEŽELJENO‘ JE PRAVI PUT

Ljudi se uglavnom, na kraju priče, žele osjećati dobro pa tako i biraju ono od čega će se osjećati bolje na svom putu do nekog uspjeha. A velika je laž da možemo doći tamo kamo smo krenuli bez ikakvih prepreka, ikakvih negativnih emocija ili zastoja. Ti zastoji i ta bol su sastavni dio paketa koji uzimamo kad želimo uspjeti. Upravo to "neželjeno" je pravi put do onoga što želimo i upravo sposobnost da se to izdrži ili ne izdrži razlikuje one koji su uspjeli i one kojima nije išlo. Čak kad dosegnemo jednu razinu uspjeha, dobivamo novi set s novim poteškoćama, kao da igramo zahtjevnu videoigricu. Uzmimo, na primjer, da netko silno želi živjeti na selu i riješiti se prometne gužve i svega što mu se ne sviđa u gradu. To znači da će biti sretan jer je hrana ukusnija i život jednostavniji, ptičice cvrkuću i djeca trčkaraju, no s tim dolaze i komplikacije kako obaviti neke administrativne stvari, kako sudjelovati u socijalnom životu i eventualno nešto manji prihodi. Ako nismo spremni na ovo što je nelagodno, zaključit ćemo da se nismo uspjeli snaći u životu na selu. Ako smo spremni, sve poteškoće koje s tim dolaze rješavat ćemo u hodu i biti spremni na to da s tim nelagodama dobivamo više onoga što smo željeli. Velik dio procesa, odnosno puta do uspjeha sastoji se u tome da svjesno izaberemo neugodnosti koje idu s našim željenim paketom i jednom kad to svjesno izaberemo, povećavamo izglede za svoju sreću. Možemo željeti biti u najboljoj formi do sada, ali uz to dolazi da ćemo imati manje vremena, ili se ranije buditi, ili manje izlaziti, ili manje jesti ono što volimo. Također je bitno znati koju razinu pojedinog uspjeha želimo. Što je viša ta razina, to je količina neugodnosti u tom paketu ozbiljnija. Nije isto raditi negdje i biti vlasnik vlastitog biznisa. Nije isto imati jedno ili više djece, nije isto ići u srednju školu i ići u dvije srednje škole, nije isto trenirati i pripremati se za Olimpijske igre. Na tom putu bit ćemo ograničeni jedino količinom neugode koju smo spremni podnijeti. Iz toga proizlaze sve one izreke o uspjehu i žrtvi. Ako nismo spremni žrtvovati nešto za ono što želimo, onda će baš to što želimo postati žrtva.

I POVLAČENJE JE OPCIJA

Mnogi ljudi imaju snove i ciljeve, no onog trenutka kad ta žrtva pokuca na vrata, pogotovo ako zahvaća sasvim drugi segment života od onog na kojem rade, oni će se povući - potpuno ili djelomično - kako bi se sa sobom osjećali dobro. Uzmimo adolescenta koji je gotovo profesionalni sportaš. Zaista je talentiran, no njegove pripreme zahtijevaju izostanke iz škole, s maturalnih putovanja, pijanih partija, odricanja od djevojaka, odnosa s obitelji, traže čestu promjenu mjesta boravka. Ako je svjestan kojim putem ide, tražit će djevojku i prijatelje koji su spremni na ovakav doprinos s njegove strane, ako nije, popustit će pred prvom preprekom kad njegov privatni život bude ugrožen. Može odlučiti družiti se s prijateljima iz sportskog kluba, imati kratkotrajne veze i živjeti svakih pola godine u drugoj državi, ako je svjestan da je to ona žrtva koju mora podnijeti da bi došao do medalje. Ili nastaviti igrati smanjenim kapacitetom i ne pomicati se s mjesta, kako bi zadržao vezu, prijatelje, odnos s obitelji. Oboje je dobro i oboje je teško. Za mladog čovjeka to je sve vrlo bolno, no ni odrasli većinom ne donose svjesne odluke u ovakvim situacijama.

JASNE GRANICE

Odrasli ljudi ponekad moraju povući jasne granice - ili ću birati partnere koji su svjesno sa mnom u ovome, a ne da se nađu u zamci, ili ću odustati od karijere koja zahtijeva selidbe i cjelodnevne angažmane. Tada trebaju biti svjesni da njihov problem nije partner, nego vlastita nespremnost da odluče koju će žrtvu radije podnijeti. Ponekad ćemo morati donijeti odluku da damo otkaz na svom svakodnevnom poslu ako želimo ostvariti neki specifičan cilj, možda će se obitelj buniti, možda ćemo imati privremene financijske nedoumice, kadrovske preraspodjele, ali jedino mi možemo odlučiti hoćemo li se nositi s neodobravanjem okoline i nesigurnošću ili odustajanjem od sna. Pritom, koji god put odaberemo, nema sumnje da ćemo redovito nailaziti na testove oko toga koju bol ćemo lakše podnijeti. No na kraju dana, o koliko se god grandioznom ili malenom cilju radilo, prvi korak uvijek treba biti - koju i koliku bol smo spremni prihvatiti na putu do ostvarenja ili ostajanja na mjestu. To vrijedi za apsolutno svakog čovjeka.

Zašto ne uspijevamo postići svoje ciljeve

Što nas izbacuje iz kolosijeka kada krenemo u postizanje cilja, istražila je nova studija psihologinje Agate Ludwiczak sa Sveučilišta Queen Mary u Londonu. Studiju je započela s hipotezom da kada krenemo u postizanje cilja, naš fokus je na nagradi. Razumljivo, jer je mozak organ vođen nagradom i napunjen neurotransmiterima koji pokreću naše nagone i želje. Zamišljamo da ćemo dobiti nagradu i kako ćemo se osjećati kada to učinimo, a to nas tjera na akciju. Ali kada krenemo, suočavamo se s onim što je stvarno potrebno za postizanje cilja i naš se fokus prebacuje s nagrade na trud. A što se više usredotočimo na trud, veća je vjerojatnost da ćemo doživjeti neuspjeh. Dr. Ludwiczak kaže da je problem u tome što se ne uspijevamo ponovno usredotočiti na nagradu - ne samo jednom, već onoliko puta koliko je potrebno da napor u perspektivi vidimo kao sredstvo za postizanje željenog cilja. Uz to, često ne razmišljamo realno o naporu potrebnom za postizanje cilja od samog početka.

- Kada se suočimo sa stvarnošću svojih izbora, shvatimo da je trud prevelik i odustajemo - dodala je dr. Magda Osman, koautorica studije i profesorica eksperimentalne psihologije na Sveučilištu Queen Mary. Zaključak istraživanja, objavljenog u časopisu Behavioral Brain Research, bio je da trebamo što realističnije sagledati potreban napor na putu do cilja, a zatim, kada krenemo, moramo se ponovno usredotočiti na nagradu te i dalje ulagati jednak trud. To će nam barem dati šansu da postignemo cilj.