DRAGAN MATIC CROPIX
otpor

Zašto nam se ništa ne da? Savjetnik u psihoterapiji ima fantastično objašnjenje - to stvarno nismo očekivali

Otpor je prirodna reakcija koja nas čuva od potencijalnih neugodnih iskustava

Na da mi se danas na posao, ne da mi se paziti što jedem i svakako mi se ne da niti vježbati.

Stavovi su to i uvjerenja koja često čujemo od drugih, a i nas same preplavljuje tihi glas opstrukcije. Što je u pozadini toga da nam se nešto ne da, da smo lijeni, da ne možemo izdržati u nekoj odluci. Stvar nije nimalo banalna i vuče duboke korijene u našim ranim iskustvima i uvjerenjima.

Razgovaram o tome s Tomislavom Senečićem, savjetnikom u psihoterapiji i suosnivačem psihoterapijske škole, Centra za integrativni razvoj.

Dolaze topli dani, a meni se nikako ne uzlazi u teretanu. Osim što sam nedisciplinirana, što je mogući uzrok mojem otporu?

Znaš da su otpori jedna velika i sveobuhvatna tema. Ono što odmah mogu reći da je bilo kakvo pokretanje energije, kreativnosti, mentalnog sklopa zapravo izlazak iz zone komfora. To je izlazak iz poznatog što nas čuva u nešto nepoznato gdje se moramo izložiti.

Otpor je prirodna reakcija koja nas čuva od potencijalnih neugodnih iskustava.

Mi kada dolazimo na ovaj svijet dolazimo bez ikakve zaštite, krhki smo i nezaštićeni. Svaka nelagoda kojoj smo tada izloženi u našem sustavu stvara anksioznost koju ne možemo sami regulirati. Svakako želimo maknuti osjećaj nelagode i zadržati osjećaj ugode i tu se rađa ego. On ima funkciju zaštiti nas od neugodnih stanja.

Kasnije odrastemo i imamo veći kapacitet nositi se s nelagodom, ali ta uvjetovanost s početka života trajno je upisana u naše sjećanje i postaje model ponašanja.

Postoje dvije vrste otpora, jedan je ovaj koji sam opisao.

Drugi je identifikacija sa selfom. Mi do treće godine imamo svojevrsnu simbiozu s majkom, ali u nama postoji nagon za separacijom, nagon za izražavanjem autentičnog selfa. Ako nam to nije dopušteno, ako su roditelji lomili našu volju, ako su nas previše kontrolirali, ako su nam zabranjivali da iskazujemo svoje potrebe, to „NE“ koje nisam zbog slabosti uspio izraziti roditeljima, ja okrećem prema unutra, prema sebi i to je onda destrukcija. To je paradoks, jer jedino gdje osjećam da mogu izraziti svoju volju je to „NE“ prema sebi, a tako zapravo sebe sabotiram. No to je jedino mjesto gdje imam sebe.

Mogu li ipak i u takvim stanjima čuti neki dobronamjeran savjet?

Ne mogu čuti ni svoj unutarnji glas koji govori da bi nešto bilo dobro za mene. Čak i to doživljavam kao pritisak i odbijam to čuti i prihvatiti. Jer i ti savjeti su za mene introjicirani roditeljski glasovi i ja sam odmah u otporu.

Taj otpor može biti suptilan i javiti se kroz neki umor recimo, ili kao percipirana lijenost.


Lijenost je isto otpor?

Iza lijenosti je ogromna količina energije otpora, tu energiju okrećem protiv sebe, zadržavam je, mirujem, ne poduzimam, ne želim preuzeti odgovornost, a u pozadini svega je to moje „NE“ koje nisam mogao izraziti kada je trebalo, kada je moje „NE“ bilo slomljeno. To je poligon za vježbanje vlastite autonomije, vlastitog ja.

Tolika je potreba da imam svoju autonomiju, svoje ja, da ću ja u nekim godinama to „NE“ okrenuti protiv sebe, jer jedino tako imam sebe.

Dolazimo do toga da vlastitu korist propuštam, stvorim destruktivne obrasce jer dubinski šaljem poruku roditeljima da neću i ne želim postupiti kako oni očekuju.


Ta potreba se može pojaviti u nekim godinama za koje se očekuje da budu već zrele?

To se može pojaviti bilo kada. Mi možemo biti realizirana osoba i živimo po pravilima koje je netko drugi postavio, i onda popuste kompenzacijski mehanizmi, ili se dogodi neki emotivni lom i mi promijenimo ploču i pokažemo taj otpor u punom svjetlu.


Kako tome doskočiti kada se dogode takve stvari?

Za početak bi bilo dobro vidjeti kome je taj otpor namijenjen, služi li on da me čuva i od koga? Bilo bi dobro shvatiti da se cijeli moj self organizira oko tog otpora, da mi to uzima energiju a i nije generalno za moju dobrobit.

Sve drugo će teško ići bez terapije.


Što ako se nikad ne založim za sebe?

To je strah od konfrontacije. Mi u svakom sukobu riskiramo poraz, a poraženi se moramo susresti s vlastitom slabošću, koja je za ego najgori osjećaj, nakon straha od smrti.

Osjećaj bezvrijednosti je najgore što mi možemo osjetiti i ako nemamo kapacitet da se osjetimo i slabima, poraženima, mi ćemo napraviti sve da se taj poraz nikada ne dogodi.

Cijeli naš civilizacijski ustroj je patrijarhalan i stalno se nekome podčinjavamo.

Mi svakodnevno osjećamo male poraze, osjećamo slabost i bezvrijednost. Mnogi ljudi zašto snažno to kompenziraju kroz moć, novac ili društveni status. Sad razumijemo zašto nam trebaju sve te stvari. Kako bi nas manje boljelo i kako više nikad ne bismo ušli u to mjesto boli.

Otpori su prepreka da unaprijedimo naš život. Oni nisu konstruktivni i dobri.


Ali kako da preživimo u nelagodi?

E to je cijela filozofija života. Ključ je da radimo na prihvaćanju i integraciji tih slabih dijelova nas. Moramo prihvatiti svoje strahove i slabosti. Moramo naučiti biti u tom osjećaju i moći ga izdržati. Nije lako, ali uz pomoć terapije nije teško. Može se.

Ja prihvaćam da postoji slabost, ostajem s tim osjećajem i smanjujem stalnu napetost da se borim protiv te slabosti, ne moram ju više stalno izbjegavati, zaobilaziti, nadomještati. Prestanimo braniti se od vlastite slabosti. Jedino tako ćemo postati jači. Tu se otvara novi prostor za unutarnji mir, relaksaciju, razumijevanje i prihvaćanje sebe.


Imaš li neki savjet kako prebroditi ta stanja i loš osjećaj koji si eto možda možemo dopustiti?

Važno je znati kada nam se nešto dogodi i vratimo se u dječju traumu, kada nas izbaci iz takta neka osoba ili događaj, mi emocionalno postajemo ono ranjeno dijete koje je sada odraslo, ali bol i reakcija su i dalje dječje.

Tada se budi unutarnji glas, naš unutarnji kritičar koji je glas roditelja koji je uvijek nešto zahtijevao. Važno je sebe tada zapitati: što bih ja kao odrasla osoba sada trebala napraviti i na koji način sagledati ovu situaciju. To onda progovara promatrač, neka naša zrela osoba koja će realnije vidjeti što se točno dogodilo i kako to prebroditi.

Puno je to posla, ali isplati se razumjeti sebe. To je nukleus i za razumijevanje drugih.

Sretno nam na tom putu.

Linker
20. studeni 2024 23:56