Hejteri su nesretni i nerealizirani ljudi jer da je drugačije posegnuli bi za terapijom, a ne za tastaturom

„Hate“ je engleska riječ za mržnju, za mrziti drugo i drugačije, za mrziti tuđi uspjeh, izgled, postignuća.

Hejtera je bilo i bit će ih uvijek, ali do pojave društvenih mreža nisu imali tako široko dostupnu platformu za širenje svoje osobne muke, pretočene u omalovažavanje drugih.

Prosječnog hejtera zamišljamo kao osobu koja nije niti blizu iskoristila neki svoj potencijal kakav god on bio. U oblaku anonimnosti i vlastitog nezadovoljstva, u prebacivanju krivnje na šefa, sustav, državu ili vlastite roditelje, hejter u svojoj nemoći da se susretne s vlastitim manjkavostima, dušu hrani blateći one koji su ljepši, bolji, uspješniji.

Ograničavanje hejtera u sumanutim komentarima na mrežama zadatak je od kojeg se nikada ne bi trebalo odustati. Štoviše, neke bi komentare trebalo i zakonski sankcionirati. Ne mali je broj ljudi koji su zbog svojih komentara u Engleskoj završili i na sudu.

Akumulirani bijes

Sloboda govora i pravo na mišljenje su jedno, a vrijeđanje, omalovažavanje, mržnja i prijetnje su nešto sasvim drugo.

Svi mi u kontaktima s drugim ljudima odmjeravamo vlastite snage i postignuća. Ako nam je emocionalna struktura slaba druge osobe nećemo vidjeti kao inspirativne, nego će nas podsjećati na vlastite neuspjehe. To postaje toliko neizdrživo da se akumulirani bijes negdje mora istresti.

Neki će u takvom stanju sjesti i krenuti lupati po tastaturi. Izbacit će tako svu nemoć, nesreću, tugu i ljutnju. Slavne osobe ili političari, sportaši ili učiteljica djeteta postat će meta tog akumuliranog bijesa. A ta životna ljutnja nije zbog osobe na koju su se okomili. Ona je samo triger za neke davne tuge i bjesove koji stanuju u njima, a s godinama su ih potpuno preuzeli.

Društvene mreže su u tom dijelu vrlo opasne jer su dale mogućnost nekim ljudima da proliju osobnu žuč bez ikakvog filtera. Prije pojave mreža takve su osobe svoje nezadovoljstvo kanalizirale na ukućane, djecu, kolege na poslu. Rade to i dalje, ali sada imaju i komfor koji pruža anonimnost i lažni profili.

U svakom hejteru stanuje nesretna, nerealizirana, povrijeđena osoba koja nema snagu i kapacitet susresti se sa sobom i svojim manjkavostima.

Ali što kada količina omalovažavanja i mržnje toliko uznemiri nekoga da osoba počini suicid? Na žalost, svjedoci smo i takvih slučajeva. Posebno je to opasno među mladim ljudima, koji usprkos kvalitetama još uvijek grade svoju osobnost i nisu toliko čvrsti da ostanu imuni na tuđe kritike i mržnju.

Kada bi hejteri znali da im se takvo ponašanje može obiti o glavu, da mogu biti sankcionirani, ovršeni, zatvoreni, sigurno bi razmislili o onome što pišu. Javna ili privatna osoba nije javna površina, a sloboda govora nije govor mržnje. Hejteri to ne žele razlikovati, pa mi se sankcija čini kao jedini jezik koji će možda razumjeti.

A kako se zaštiti od takvih otrovnih i zlih komentara?

Kada se čovjek odluči na javni posao uz sve benefite uspješne karijere moramo znati da taj posao ima i svoje tamne strane, a to znači znati se nositi s javnim pohvalama, ali i kritikama. Opstaju samo oni najčvršći i sigurni u sebe. No, ako niste javna osoba nego ste liječnik, teta u vrtiću, ili profesor količina zla, zločestoće, neistine i zluradosti, može za vas biti ubojita. Nerijetko se u komentarima nareda i mržnja, prijetnja i zazivanje smrti. S tim nije lako izaći na kraj i zato na žalost svjedočimo i pokušajima oduzimanja vlastitog života. Za to ipak netko treba snositi odgovornost.

Najlakše bi bilo reći da je rješenje maknuti se s društvenih mreža, ali to danas više nije moguće. One su postale dio naše svakodnevice i komunikacijski kanal na svim razinama.

Jedini je savjet podsjetiti se stare poslovice da nije važno što se govori, nego tko govori! Uvijek se podsjetiti da zdrava, realizirana, sretna osoba neće pisati gadosti niti o kome, a nesretna, ljuta, neispunjena osoba koja takve stvari piše nije netko s kime biste se privatno, u realnom životu uopće družili. Pa zašto onda uopće brinuti što ti i takvi ljudi kažu?!

Oni su nevažni sebi jer da je drugačije posegnuli bi za terapijom, a ne za tastaturom, pa onda neka postanu nevažni i vama.

Svaki puta kada pročitate otrovan komentar o sebi ili nekome tko vam je drag, vizualizirajte čovjeka koji je to napisao sa svim pripadajućim karakteristikama takvog lika.

Vidjet ćete kako će vaš loš osjećaj nestati. Jer mišljenje takve osobe vas ne bi dodirnulo uživo, zašto si dopustiti da vas dirne online?!

Meni je pomoglo. Nadam se da će i vama.

Javite svakako.

D