Ušla sam u restoran, s društvom. Neobavezna poslovna večera. Ljudi se bolje upoznaju na neutralnom terenu. Hrana, zvuk gitare u pozadini i crno bijeli svijet vina, otpusti one službene kočnice u čovjeku. Nije me trebalo dugo nagovarati. Dolazim, rekla sam, trčeći do lifta. O popisu prisutnih, nisam se raspitala.
Ovo mi je idealna prilika da skinem i svoju i njihove maske. A voljela sam i spoj generacija različite dobi, za istim stolom. S obzirom na to da sam bila još u probnoj poslovnoj formi, željela sam naučiti kako preskočiti prepone, bez da polomim noge. Kao mlada nada naše uvažene institucije, odlijepiti se od tvrde pokretne stolice i sjesti na kožnu fotelju u najkraće mogućem roku, dodatni motiv odaziva na poslovni party.
Isplanirali su mi budućnost
Išla sam s ambicijskim predumišljajem. Bila sam radoholičarka, ali nimalo podatna iskorištavanju. Odrasla sam u zahtjevnoj obitelji, gdje su prioriteti bili usmjereni na karijeru, odnosno financijski profit. Osim toga, očekivalo se da se udam za situiranog s diplomom, uz uvjet da dolazi iz uzorne obitelji bez mrlja. Zatim, majčinstvo, dom iz snova…ustvari isplanirali su mi budućnost.
A ja, kao poslušna djevojčica nisam željela razočarati roditelje. Da sada sam sve radila po uputama i u roku. Nedostajao je još konjanik na bijelom lipicaneru. Na poslovnoj večeri zapeo mi je za oko sokolovo baš takav. Bila sam presretna kada smo obostrano kliknuli. Sve se poklopilo i bajka je počela živjeti u stvarnosti.
Dvije godine zaljubljenih pogleda
Mladost nas nije tjerala na žurbu. Polako smo gradili temelje. Prevoditeljstvo kojim smo se oboje bavili, s tendencijom do samoga vrha, bila je tematika u kojoj smo uživali. Kupili smo i stan, naravno uz pomoć naših roditelja, uz napomenu da im pozajmicu vratimo. Preselili smo, putovali smo, gledali se zaljubljeno… i tako su prošle godine.
Došao je i taj svečani trenutak. Vjenčanje. Odredili smo datum, izabrali nebeski hram, gdje ćemo prsten zavjeta jedan drugom staviti na prst lijeve ruke. Pozivnice odaslane, mjesto našeg prvog javnog valcera… Bože, kad se samo sjetim uzbuđenja, dok sam hodala cestom s osmijehom od uha do uha. Međutim, očito nismo sanjali iste snove, s kim ćemo dijeliti bračnu postelju.
Njegov dvostruki život
On je živio dvostruki život. I to s osobom koja je radila tri sobe dalje od moje. Tiha, mirna, povučena, uvijek bez šminke, Odijevala se kao engleska učiteljica iz 18 stoljeća. Zakopčana do grla, očito je raspirila vatrenu stihiju u njemu. Sigurno je maštao o njezinim grudima, dlakavim dijelovima tijela, jer sumnjam da se moja suparnica ikada podvrgla depilaciji. I kosu je vjerojatno prala kišnicom. Svjesno sam je omalovažavala u sebi, da olakšam sebi. I pitala se usput, je li mi žene uopće poznajemo muškarce.
Mene, uređenu kao lice s naslovnice, vrckavu, dosjetljivu, odbacio je kao trulu šljivu punu crvi, a nju prihvatio. Na njoj je imao što brusiti, obrađivati, bušiti. Na meni nije. Ja sam bila dijamant visokog sjaja. Takve ipak ne pristaju muškarcu obraslom frustracijama, koje je skrivao valjda i od samog sebe. Seronja me, nepuna tri tjedna prije vjenčanja počastio viješću, da odustaje od našeg vjenčanja. Isprikom:
- Žao mi je. Nismo si suđeni - gad je pomeo oštrom četkom vlastite frustracije pod tepih.
Stup srama
Ali, oštrina njegove četke zabila me na stup srama. Pridružila se i krivnja poput lopova, ukrala mi dušu. Od samopouzdane žene visokih ciljeva, ostala je depresivna olupina. Kada su suicidalne misli opsjele moj razum, psihijatrija je postala moja poželjna destinacija.
Odslužila sam 'zatvorsku kaznu' na odjelu za one, koji odustanu od života. Iako me otpusno pismo uvjeravalo da sam u poboljšanom stanju, moje ponašanje govorilo je suprotno. Doduše suicidalne misli su nestale, ali tjelesna i duševna zapuštenost, te bijeg od ljudi, bile su nepobitan dokaz, kako nisam preboljela izdaju.
Tip iz Australije
Da sam tada pročitala sudbinu na palminom lišću u biblioteci u Indiji, bi li joj vjerovala? Sigurno ne bih, jer nisam vjerovala u sudbinu. Kako sam prevarila samu sebe nepovjerenjem u ono što nebo piše, dokazali su mi događaji koji su uslijedili. Iz puke dosade počela sam se dopisivati s tipom iz Australije. Virtualno povezivanje ne može me povrijediti, razmišljala sam tipkajući prekooceanskom neznancu. Je li se lažno predstavljao, uopće me nije zanimalo.
Kako je vrijeme odmicalo, odmicala sam i ja od depresije. U toj prašumi dopisivanja nisam ni primijetila, da mi neznanac nikada nije poslao svoju sliku. Ja njemu jesam. Čavrljali smo o povijesti umjetnosti, glazbi, uglavnom trla baba lan, da joj prođe dan.
Potrajalo je to oko godinu dana. Nesuđeni je polako padao u zaborav, ali ne sasvim. Negdje na rubnim dijelovima mozga još sam uvijek uhvatila želju, kako mu noktima stvaram duboke brazde iznutra i izvana. Ali, neznanac se pojavio kao iscjelitelj poslan od sudbine.
Drugo iznenađenje
Stigao je njegov prijedlog. Pozvao me je u svoju zemlju sa zamolbom da pokrije troškove putovanja. Ići, ne ići…pregovori s roditeljima iz dana u noć.
-To je potpuna ludost, urlao je otac. Možda te proda u bijelo roblje, možda je serijski ubojica…ovdje imaš sve.
- I ništa, rekla sam ravnodušno. Uostalom, nisam više djevojčica, tata.
Spakirala sam neophodne sitnice i otputovala. Taj pustolovni let nisam željela propustiti. Avion je sletio u zračnoj luci Brisbane. Dočekao me je uniformirani vozač, moje prvo iznenađenje. Otvorio mi je vrata nekog izrazitog luksuznog automobila. Valjda je to Rolls-Royce, pomislila sam. Moje drugo iznenađenje. Dovezao me je na imanje gdje me susretljiva posluga, odnosno sobarica, odvela do sobe na katu. Za sat vremena vratila se po mene i odvela me u blagovaonicu. Uređenje interijera ostavilo me bez daha. Upitala sam, gdje je gospodin Ethan.
- Mislite Lucas, odgovorila je.
- Da, da Lucas, smiješkom sam pokrila zabrinutost.
Što bi tata rekao...
Znači, tip se lažno predstavljao u dopisivanju. Ali, tako ti i treba luda glavo, rekao bi tata da je sada ovdje. Neka bude, što mora, pomirila sam se sa sudbinom. Ionako nisam mogla pobjeći.
- Doći će, kratko me obavijestila.
Gospodin Lucas se pojavio tek treći dan. Ugledavši ga, mislila sam da je on moje najveće iznenađenje. Ispred mene je stajala kopija glumca Andyja Garcije. I da skratim priču. Nezamislivo je pretvorilo u zamislivo. Postala sam supruga privatnog bankara, majka dvije krasne djevojčice, dobri duh vile s perivojem i bazenom. Pa, neka netko testira sudbinu.
MISAO TJEDNA
Kad mislimo kako je sve propalo, zapravo je tek počelo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....