Roko je bratu Anti dao svoj bubreg. A onda je uslijedio hladan tuš...

Ponekad prođe cijeli život da bi tek na kraju shvatio tog kraćeg ili dužeg puta koliko si i jesi li dovoljno poznavao samog sebe. Svi smo mi zagonetka u sebi, a ono što iz naših razmišljanja izađe i u glas se pretvori, nema nikakve potvrde jesmo li to oni pravi mi. Čovjek je doista more duboko, planina previsoka, a opreme nemamo dovoljno koja bi nam poslužila da upoznamo virtualne spirale naše duše. Istraživati sebe najteži je posao, a jedan život premalo da bi se pored svih ostalih obveza u tu avanturu upustili. Bolje je tvrditi kako se poznajemo, kako su nam akcije i reakcije u skladu, jer mrlje je lakše obrisati nego u njih gledati. Da smo pustopoljina nikada mi ne bi zalutali, ali očito smo prašuma, pa ispada da živimo na rubu vlastite divljine, a djelujemo tako pitomo. Istina se ne nagađa, nimalo slučajno ne pogađa, jer kada bi slučajnosti postojale sve bi doveli u pitanje. Nitko nije došao na svijet slučajno zato što mu je proradio libido, niti je otišao slučajno jer mu je bilo dosta svega.

Kad nas najbliži iznenadi

Život je poput seanse, zakažeš je, u njoj sudjeluješ, saznaš što te zanima, zalupiš vrata da se i ne okreneš, prijeđeš na drugu stranu ulice, probudiš se negdje drugdje. Pridajemo značenje onako od oka poznavanju nekoga, pa se čudimo kada nas taj netko svojim ponašanjem iznenadi, ne uzimajući u obzir našu mentalnu lijenost da u tematiku stvarnog poznavanja, onog dubinskog snimanja ulazimo previše površno. Što je to u nama da nasjedamo na izgovorene riječi, pa tek kada izostane djelovanje tih istih riječi naše burne reakcije nikom ne koriste, samo dokazuju kako je lakše naivno vjerovati nego reći dokaži mi. Je li naša mentalna sljepoća slučajna ili namjerna? S razlogom je namjerna, a razlozi su skrivene čestice naše energije. Umno djelovanje puno više umori čovjeka od fizičkog djelovanja, jer fiziku možemo isključiti.

O sebi tako malo znamo

Ali kako isključiti um? Gdje je taj prekidač u nama koji bi um poslao na odmor? Um ne možemo položiti na krevet poput tijela i staviti u stanje mirovanja. Možemo ga uspavati na nekoliko sati, no to ne znači da nećemo sanjati, možda noćne more imati, što je ipak na neki način dokaz kako je um uvijek u pogonu, kako sam sebe progoni u shvaćanju, jer se ne poznaje dovoljno. Ni njega ne možemo savladati u potpunosti, ne možemo mu ni naređivati, pa se čovjek pita jesu li razmišljanja potrebna nama ili njemu? Jer da smo mi njegovi vlasnici isključili bi ga i uključili po potrebi. Mi zapravo sami o sebi toliko malo znamo, zato naši zavoji često puta krvare na sve strane, jer rezerve koje imamo na raspolaganju ne poimamo gdje su. Dok nas um opterećuje razmišljanjima odmiče nas od poznavanja duše. A upravo ona krije te zlatne rezerve. Ona je neiscrpan izvor energije. U njoj je misao koja itekako ima pojam o svemu, koja ne muči čovjeka nego mu donosi olakšanje ako je uhvati, ako je odvoji od razmišljanja. Svi smo mi vidoviti u nekom smislu i mogli bi znati više od ovog što znamo kada bi nam koraci bili više usmjereni prema unutra. Tek kad čovjek nađe svoju jezgru onda može reći da se doista poznaje. Do tada je poznavanje upitno.

Porez na sreću

No život ne pita za priče, nego te nagazi tamo gdje si najtanji. Dalje je išlo sve po propisu. Roko je osnovao obitelj i počeo graditi kuću, jedva spajajući kraj s krajem. Svi njegovi prihodi otišli su banci, pa mu je obitelj živjela od prihoda supruge. Za razliku od brata, Ante je stekao diplomu i zamišljao sebe kao brodovlasnika. Sa diplomom u rukama otišao je u Monako. Što je tamo radio nitko nije znao, jer bi na to pitanje samo podigao obrve. Prerano se obogatio što su mnogi prepisali kocki. No Ante je mudro šutio, a porez na sreću nije plaćao. Njegova poštapalica 'pare care' svima bi dosadila kada bi dolazio u posjetu. A da ih je imao i previše, bilo je očigledno. Da je želio mogao je pomoći bratu, ali nije. Kada bi mu roditelji dali na znanje o bratovom praznom novčaniku on bi kao britva odgovorio: 'Neka se svatko sam za sebe pobrine.' Roko mu nije zamjerao, jer je smatrao da poznaje brata. Bio je siguran ako ga ikad zatraži da će mu dati.

Od obećanja - ništa

A Ante onako samouvjeren nije mislio da će od brata ikad išta zatrebati. No život je uvijek vreća, puna iznenađenja. Kad je Ante saznao da mora na dijalizu i da ga jedino transplantacija može spasiti, sjetio se brata. Sreća je i ovog puta bila na njegovoj strani. Roko mu je darovao bubreg bez imalo dvoumljenja. Tvoj sam dužnik, rekao mu je brat kada je nastavio živjeti kao prije. Tri godine nakon transplantacije Roko se obratio bratu. Morao je vratiti dug kamatarima. Iako je za Antu to bila kap u moru njegovo se obećanje pokazalo po onoj narodnoj, ludom radovanje. I da stvar bude gora, zbog primljenih batina Roko je završio na onom od čega je brata spasio. Na dijalizi. Tada se sjetio svog bubrega. Da ga nije dao bratu, s njim bi nastavio normalno živjeti. Tek kad ti nešto zatreba uvjeriš se koliko poznaješ sebe, a koliko onog koji tvrdi da te voli, govorio je sebi u bradu, dok je gledao u stroj koji ga drži na životu.