Kad životom ovlada zavist: Znamo li više uopće biti svoji?

Zašto se pojavi zavist u čovjeku, osobina koja mu je do tada bila potpuno strana i u suprotnosti s njegovom prirodom? Došulja se poput lopova i uznemirava mu misli, a on se vremenom osjeća sve zajedljivije ili potištenije ako svoju zavist ne pretvori u ostvarenu želju. Je li zavist možda ipak oduvijek prisutna u nama pokrivena paučinom u našim umnim prostranstvima, no onda se dogodi nešto što skine tu paučinu i stavi zavist u ophodnju s namjerom da usporedi dostignuća sebe i drugih. Ako je pravilno usmjerimo zavist će itekako postati poticajna emocija i pokrenuti nas u novim smjerovima, novim idejama, bez negativnih osjećaja u nama.

Površnost

Zbog usporedbe sa ljubomorom često puta je krivo interpretirana pa bi te dvije riječi bilo nužno odvojiti i dopustiti im da djeluju kao zasebne cjeline. No naša sklonost površnom razmišljanju ta dva potpuno različita značenja stavljaju u isti koš samo zato što stanje zavisti ili ljubomore u nama izaziva dosta slične emocije, a posebno ako nisu dozirane nego opsesivne što u našem umu izaziva konfuznu percepciju i preuveličavanje. Smjestimo li zavist u današnje vrijeme uvidjeti ćemo kako se koncept života u kojem je prisutna zavist ne razlikuje puno od zavisti koja je svoje lice pokazivala i prije potopa. U svakom slučaju negativnost joj je vrhunska osobina, a poticaj pao u podzemne vode. Em smo zavidni na nečijem izgledu, em na nečijem zdanju i imanju, em nas iritira nečiji lifestyle… život se sveo na komentare, rubrike trača, crne kronike, a razmišljanje hoće li nas takvo ponašanje uvesti u očaj i hoćemo li kao očajnici znati pronaći izlaz ili? Eksperimentira li naš um s nama ili mi njime? Svesti sve zavisti pod jednu slobodno možemo jer svaka je jednako teška kad se u nama probudi. Zavist koje bi se ovog puta dotakla obuhvaća neprepoznavanje vlastitih istinskih htijenja jer ih zbog zavisti mijenjamo i sve dalje odlazimo od prirodnog stanja našeg biće jer nas počinje privlačiti imitacija, a ne original onog što jesmo. To bi mogao postati naš put očaja, a očajan čovjek pribjegava očajničkim potezima zapostavljajući posljedicu tih poteza dok ga posljedica ‘ne uhvati za vrat‘.

Nezadovoljstvo

Slojevitost našeg bivanja stanjili smo do krajnosti, zbog čega je naše duševno nezadovoljstvo došlo do izražaja pa sve više odišemo negativnom energijom pa je izgledno da bi nas ovaj vlak u kojem se vozimo mogao odvesti na mjesto na kojem se nitko od nas ne želi iskrcati. Živjeti po principu kako je svatko svakom na nečem zavidan može stvoriti u nama fobičan osjećaj, a čim fobije pokucaju na vrata ne samo da se čovjek većinom bavi njima, nego puše i na hladno. Fobije nam oduzimaju ono dragocjeno vrijeme postojanja pa iskoristivost pretvaramo u neiskorištenost, a umjesto kreativnosti koristimo se gotovim proizvodima, a ‘WhatsApp‘ (‘Šta ima‘) postao nam je najdraža aplikacija ne samo zbog besplatnih impulsa nego zbog prepričavanja nečijih zgoda i nezgoda, od komedije do trilera uz popratni ‘GIF‘ i nijemu poruku ‘šalji dalje‘. Počinje li naš život biti previše trivijalan, a srce sve hladnije spram tuđih nevolja? Ili se svjesno uvjeravamo kako je to sasvim dolično vremenu u kojem živimo i kako nismo dužni svima dijeliti sebe i svoje emocije kapom i šakom i neka se svi nauče držati svoje suze u džepovima, ruke prekrižene na leđima, izigravati krpene lutke po potrebi…

Želje i racionalnost

Znamo li mi uopće više biti svoji? Nastavimo li okretati pogled prema drugima umjesto prema sebi i nastavimo li se baviti tuđim interesima umjesto vlastitima, neizbježna posljedica bit će stanje očaja. Zaokupljenost tuđim ‘zlatnim teletom‘ sve više udaljava čovjeka od njega samoga, zbog čega ulazi u zaborav i svoje želje više ne procjenjuje racionalno. Čim se racionalno uzdrma u nama vrlo lako pređemo most i postanemo opčinjeni tuđim, pa ako ne ostvarujemo tuđe viđeno u našem domu, zavist postaje poput divljih voda prepunih brzaca i kaskadnih slapova. Prije nego je zavist ovladala nama, zar nismo znali kako zavist funkcionira? Lako bi bilo dati klišejska obrazloženja, nizati ih ovdje do besvijesti poput ‘ona je znala birati, kojem se Bogu ona molila, onaj ima više novca, ja nemam, ona je slavna, a ona pak priznata‘ … sudimo li po pretpostavci ili po potvrđenoj činjenici jer nam zavist stvara umnu omaglicu. Ostvariti ono što je ostvario netko s kim se uspoređujemo mogli bismo i mi, ali na svoj način koji je uvijek na kraju slađi i nama draži nego što je doslovno kopiranje tuđeg djela. Pri tome moramo izostaviti iz uma da razlika materijalne vrijednosti učinjenog ne umanjuje ljepotu tog djela. Dapače, podiže ju.

Traženje Izgovora

Nevjerojatno kako ćemo uvijek radije naći izgovor umjesto da priznamo kako smo popustili priliku pokušati usporedbu zbog koje smo postali zavidni pretvoriti u praktičnost. Izgovori kao kako nas sreća neće, baš se za krivoga sve dobro zalijepi … ne vrijede uvijek zlata kako to mnogi tvrde, ali očito vrijede jada. Ispričavati se samom sebi nema smisla, ali itekako ima smisla shvatiti koliko nas naše karakterne osobine zaustavljaju ili tjeraju u naumima. Da postignemo više, manje ili osrednje, a nekom nikad nije dovoljno i ne preza pred ničim da bi njegovo ime osvanulo među najimućnijima. Koliko čovjek može samom sebi lagati, još nitko nije izmjerio, pa čak ni on sam, jer saznanje kako nikad neće biti kao onaj u kojeg se ogleda truje ga iz dana u dan. Kad bi se time nešto postiglo, čovjek bi još i razumio, ali voditi ‘mrtvu utrku‘ nije samo loš potez, nego i pogibeljan za zdravstveni karton. Je li zavist neka vrsta bijega od samog sebe, priznanja svoje mentalne izdržljivosti, nespremnosti ući u rizične poslove i ulaganja ili se ipak lakše ogledati o druge zbog neprihvaćanja sebe takvim kakav jesam. Zavist govori u prilog da je tvrdnja lakše se ogledati o druge nego pogledati u sebe olakotna okolnost za izbjegavanje umnog napora koji od čovjeka traži sve više naprezanja sebe, proširenja stvorenog i pretplata na održavanje. Ne postoji ‘imaj više, brini manje‘. Kada nam sve to postane kristalno jasno vratit će nam se zadovoljstvo onim što imamo, kao i onim što ćemo si ubuduće moći omogućiti, jer kule u zraku lako se sruše.