Otac je sinu kupio najbolju violinu, platio privatnog profesora, ali uz obećanje da će ga naučiti surfati. Val je pristao. Obostrano zadovoljstvo promijenilo je potenciju sudbine.
 FOTOGRAFIJE: GOKHANILGAZ GETTY IMAGES/ISTOCKPHOTO
Sudbina

Jedan val bio je dovoljno poguban da vrhunskog umjetnika smjesti u invalidska kolica

Val je dobio tako neobično ime jer mu je otac bio zaljubljen u surfanje. Nakon rođenja s ponosom je upisao to ime u njegov rodni list uz pristanak supruge, siguran kako će i njega privući te morske dine, jer se strogo držao one uzrečice: ‘Jabuka ne pada daleko od stabla‘. Ali, Val je bio drugačija jabuka

Na nepredvidivosti života, na skretanje sa zacrtanog puta nije u domeni našeg razmišljanja, jer takvo kamenje na leđima slomilo bi naša nadahnuća. Nadahnut čovjek, posebno ako je umjetnička duša uvijek sanja vrhove planina, mliječne staze Svemira, kolorite boja u mislima… Iako žive na daskama običnosti u njima su svemirske niti. Da, umjetnik je priča u priči, u isto vrijeme udaljen zbog stvaranja, bunar bez dna, pa kad je i duhom odsutan, kad uranja u neke nepoznate dubine stvarajući simfoniju istine, on se nikada neće izgubiti, jer ga umjetnost štiti od negativne energije, od svih onih koji bi to željeli biti. Svaki ton, riječ, boja u boji, skulpture… oni to vide unaprijed prije nego nastane, očima vidljivo postane. A tek zvukovi nekog instrumenta, kad zasvira melodija neba, slušačima bol umanjuje, podižu ih iz stolica, stavljaju u gotovo bestežinsko stanje, pa polete do oblaka.

Oslobođena ljubav

Posao umjetnika nije samo da stvara, nego da tuđu dušu odmara, da u svakom probudi emociju idile, da barem na par minuta ili sati proživi onaj dio božanskog u sebi. Njihova je priroda poput slapova, poput valova, poput ruža penjačica, savršenstvo bez pitanja, oslobođena ljubav bez rezervnih planova. Mnogi će reći vježbom se može svašta postići, ali ja se neću s tim složiti. Ja mislim drugačije. Bez duhovne inteligencije umjetnost bi bila prazna skica, prazne riječi tek da popune listove papira, zvuk gdje misterija nije prisutna. Zato nije lako razumjeti umjetnika, koji često zaboravi vrijeme, kojeg odjednom u gluho doba noći probudi inspiracija, pa se kao hipnotiziran prepušta stvaranju umjesto spavanju. Darovitost nije dovoljna da slikar postane slika, da pjevač postane pjesma, da svirač postane instrument. Izdvojimo izvođače čija će izvedba biti nagrađena pljeskom. To je svakako za pohvalu. Ali oni koji su prešli tu nevidljivu crtu otkrivaju nam tajne Univerzuma i njegove bezuvjetne ljubavi koje ljudsko srce samo na trenutke poima. Upoznati djelo umjetnika duše i njegovu poruku mogu oni čiji razum nije tehnička forma i norma, koji patnju ne gledaju očima tuge, nego izazova.

Upravo izazov otkriva duhovnu potenciju, a ona nije dana izabranima, dana je svima. Nema duhovne impotencije. Ona je umna zamka loših sanjara realnosti. Ono što svakodnevno činimo surov je dokaz kako svjesno poništavamo duhovni let čovjeka. Iako su ta krila skrivena u nama, onaj tko nas uvjerava da ih nemamo potpisuje trivijalnost postojanja. Ako postojanje svedemo na račune, otplate i isplate, jutra s mirisima svježe kuhane kave, rođenjem i ispraćajem, pronalaskom srodnog ljubavnog roda, kupnjom darova po potrebi … i još tisuće i tisuće takvih želja, na kraju ćemo ostati zaboravljeni, kao da nismo živjeli. Pa slavimo umjetnike duše kao vizionare Božje spirale čiji rubovi sjaje poput dijamanata. U vrtu duše nema konačnih potencija, pa kad se odlučimo naše postojanje sagledati i s te strane, zaustavit ćemo loše namjere zavodnika istine čiji nam dah oduzima zrak. Oni koji će prijeći prag neće čamiti u tamnoj samici. Oni će otvoriti nebeska vrata u sebi. Dovoljno je pokucati, duša će čuti. Tada ćemo shvatiti da nismo rešetke na prozore stavili zbog sigurnosti, nego nesigurnosti. Iskušajmo, da kasnije ne žalimo.

Zaljubljen u surfanje

Val je dobio tako neobično ime, jer mu je otac bio zaljubljen u surfanje. Promatrajući trbuh svoje trudne žene i pomicanje fetusa saznavši da nosi sina, zamišljao ga je kako na dasci pobjeđuje valove. Nakon rođenja s ponosom je upisao to ime u njegov rodni list uz pristanak supruge, siguran kako će i njega privući te morske dine, jer se strogo držao one uzrečice: 'Jabuka ne pada daleko od stabla'. Ali, Val je bio drugačija jabuka. Kada je prvi puta začuo zvuk violine, pitao je oca zašto ona plače? Rekao je ženi kako su ga očito zamijenili u rodilištu, jer njemu muzika nije značila ništa. Jahač valova priznavao je samo šum mora. Sin ga je molio da mu kupi violinu, na što bi ga otac vrlo ružnim riječima otpravio u sobu. Umjetnici su za njega bili igrači druge lige. Grozio se pomisli da bi svog Vala prijateljima predstavio kao violinistu, umjesto kao nasljednika privatne škole stranih jeziku koju je imao. Zbog toga nije odustajao od ideje da od sina kojem su žice bile draže od svake virtualne igrice, s vremena na vrijeme odvuče na neko drugo mjesto baš kad bi valovi u punoj veličini plovili prema obali. Dok mu je otac zadivljeno objašnjavao njihov ples, maleni je drhtao od straha. Znao je kako se na silu ništa ne postiže, pa je smislio novu taktiku. Kupio mu je najbolju violinu, platio privatnog profesora, ali uz obećanje da će ga naučiti surfati. Val je pristao. Obostrano zadovoljstvo promijenilo je potenciju sudbine.

Dom tišine

Kroz godine Val je postao vještiji surfer od oca, ali zvuci violine pod njegovim prstima nisu više bili djelo umjetnika. Bile su to suze Boga. Njegova je duša skladala mirise ljubavi koje nikog nisu ostavile ravnodušnim. Kada je postao profesionalni violinist, svijet je vrlo brzo saznao za njega. Iako je mnogo putovao, nastupao i na najprestižnijim pozornicama, ipak bi uvijek našao vremena za hobi proveden s ocem. Ali jedan val bio je dovoljno poguban, da tog vrhunskog umjetnika smjesti u invalidska kolica. Val je zatvorio oči. Mjesecima se opraštao od sebe i onog što je postao. Violina. Sunce njegove duše beživotno je uz njega spavalo. Duboku tugu u njegovim očima samo je ona razumjela. Roditelji su učinili sve da ga tama ne proguta. Riječi su prolazile kroz njega. Mogao je on svirati, ali sram je bio jači. Povukao se u sebe, ni prijatelje nije primao više. Otac si nije mogao oprostiti, postao je poput zombija. Majka je brinula i kopnila. Njihov je dom postao dom tišine. Do jedne noći. Probudila ga je nevidljiva ruka, a u mislima se oglasio šapat: 'Ustani i sviraj! Ti si val mojih dubina, ti si i dalje nota Svemira'. Kad se sobama pronio zvuk njegove instrumentalne skladbe pod nazivom 'Zbog tvoje ljubavi', čija je premijera otkazana zbog nesreće, znao je zašto ptice umiru pjevajući. Kada su u vrtu procvale ruže, njegova violina na ponovo najavljenoj premijeri nije više samo svirala, postala je duša u njegovim rukama.

MISAO TJEDNA
Dah je dovoljan da jedno prekine, drugo započne

Linker
10. studeni 2024 06:12