Čovjek se treba bojati sebe - loših prosudbi i dojmova, poigravanja tuđim emocijama... a najviše jedne stvari

Je li ljudsko srce ono čije želje mi želimo ispuniti, bile naše ili naših bližnjih? I je li to srce samo stvara želje ili je uzrok u usporedbama s nekim čiji nas se život doima jer je baš po našem ukusu. Osobe s kojima se uspoređujemo ili obitelji klize životom kao najbolji plesači na ledu. I pitamo se kako mi nismo uspjeli savladati tu tehniku, u čemu se krije tajna? U sreći, u opredjeljenju, u emotivnoj zrelosti, u poštovanju mišljenja starijih, u povjerenju da ću vlastite greške ako krivo procijenim rješavati samostalno (naravno, kad su u pitanju odrasle osobe), u dogovoru koji nipošto neću prekršiti, obećanju koje ću zbog sebe izvršiti, u poznavanju sebe i svojih želja, u rješavanju problema razgovorom, a ne prijetnjama… No koja se prava pozadina krije iza naših dojmova tuđih života možemo samo pretpostaviti, a pretpostavke su često puta igla koja nas ubode u mjesto gdje nas najviše zaboli.

Nevidljivi pomagači

Nema savršenih obitelji, pa bi bilo vrlo uputno takve usporedbe prozvati snovima. U nijednoj obitelji motivi se nikada nisu u potpunosti poklopili, pa svaku priču koju čujemo treba uzeti kao upitnu istinu s puno prikrivenih nedostataka, idiličnih insinuacija. Čovjek je stvoren da prikriva slabosti iz svoje obitelji, a ako se i otkriju on će uvijek iznaći način da ih fabricira, modificira, pripiše osjetljivosti ili pretjeranom senzibilitetu. Uspjesi nisu nedostižni, no kako je tko do njih došao još uvijek ostaje visjeti u zraku, jer kad bi toliko bilo talentiranih, neuspjeh bi prestao postojati. Znači li to da je uspjeh za nekoga unaprijed predodređen? Postoje li nevidljivi pomagači, što smo mogli vidjeti kod mnogih velikih imena? Kako je Beethoven, potpuno gluh, napisao Devetu simfoniju? Kako je John Nash usprkos teškoj psihičkoj bolesti znao kako treba izgledati svjetska ekonomija i za to dobio Nobela? Kako je Van Gogh pored svojih demona učinio sliku suncokreta neponovljivom, Čajkovski koji je kroz ples dočarao borbu dobra i zla jer se njegova unutrašnjost upravo s tim borila? Je li na njih stavljen biljeg uspješnosti, ali kroz iskustvo ogromne patnje koju možda mnogi od nas ne bi izdržali, nego odustali i prestali stvarati? Da im je netko u vrijeme najteže patnje rekao što će stvoriti i kakve će tragove u povijesti ostaviti, bili li njihova reakcija bila pozitivna ili izazvala uznemirenost, bili im išta savjet značio, utjecao na njihovo emotivno stanje ili bi smatrali da se poigravamo s njima?

Jesu li neki ljudi stvaraoci po narudžbi Boga ili čovjeka? Ali kako mi teško prihvaćamo takvu istinu kad je riječ o uspjehu, naravno da dolazi do našeg unutarnjeg konflikta, koji pokušavamo kompenzirati u suprotnosti sa željama i onda bez imalo pardona veličati takva djela jer ne možemo podnijeti da nismo među izabranima, zaboravljajući pritom da izabranost podrazumijeva neshvaćenost, umnu i tjelesnu patnju, usamljenost u mnoštvu… ispada kad čovjek bolje razmisli da nije lako biti ni običan, kao što nije lako biti ni izabran. Prihvatiti sebe kao takvog kakav si stvoren i za što si stvoren, bez ikakve potrebe propitivanja a još manje usporedbi, jedini je put da podnesemo život bez traženja logike u njemu. Savjetnici su ljudi koji ne pripadaju nigdje, daju koliko znaju, ponekad razumljivo, ponekad simbolično. Ne insistiraju na prihvaćanju. Oni svoj dobiveni osjećaj pretvaraju u riječ. Na svakom je da razmisli jesu li te riječi dostojne provedbe ili ih je samo dovoljno pročitati.

1. Koga se čovjek najviše treba bojati u današnje vrijeme?

Ne samo danas, nego oduvijek čovjek se najviše treba bojati sebe, svojih loših prosudbi, krivo tumačenih dojmova, istine bez pokrića, poigravanja tuđim emocijama, lažnog predstavljanja u smislu što možeš, a što ne možeš, ishitrenih odluka, a najviše svoga jezika kada ga uhvati ljutnja. Ako si postao oštro kamenje, brusi ga dok ne postane oblo. Ne bavi se tuđim namjerama dok sa svojima ne znaš što bi. Uskladi želje s mogućnostima i uvijek ćeš imati dovoljno. Poželi sreću drugima da bi je sam našao. Nadiđi nepravdu jer i ti si je nekome učinio.

2. Postoje li uopće naivni ljudi?

Naivnost je samo izgovor za mentalni konformizam te izbjegavanje moguće iznevjerenosti. Nema naivnih, samo onih koji ne pribjegavaju provjeravanju, jer se boje upasti u zamku sumnje. No dozirana sumnja ne podrazumijeva zamku, nego učitelja života, da na svojim greškama ispravljaš i tuđe greške. U slučaju onoga što nazivamo naivnošću komunikacija ima najvažniju ulogu, pa kod potraživanja ili davanja dobro odmjerene i usmjerene riječi bez suvišnih dodataka ili škrtih rečenica čovjek neće imati potrebu za reklamacijom.

3. Zašto se većina ljudi priklanja mnoštvu umjesto da se izdvoje iz mnoštva?

Čovjek malih očekivanja sakrije se iza hrpe papira, živi od opisa do dopisa, s vrlo malo odstupanja, ponavlja naučeno, tražeći odobrenje za svaku promjenu jer lakše je podnijeti kolektivnu nego osobnu odgovornost. Iako u svakom tinja potreba za isticanjem strah ga hipnotizirano drži na uzdi. Da se ne izgube od jednoličnosti pripišu si važnost, ali i ta važnost jednog dana padne kada shvate da su zamjenjivi. Ljudi velikih očekivanja iz mnoštva se izdvoje idejama, a u isto vrijeme u mnoštvu ostaju. Jedna ideja uvijek rađa sljedeću, sljedeću, sljedeću… Koliko od samog sebe očekuješ, nivo inspiracije podižeš.

4. Zašto ljudi trpe prekršena obećanja od iste osobe (razni poroci, pružanje dogovorenih usluga i otkazivanje inih, potkradanje člana obitelji, parazitsko ponašanje na tuđi račun …) i dalje se nadaju da će slijedeće obećanje biti ispunjeno?

Može li se opametiti čovjek koji živi na način koji mu odgovara, a netko mu to omogućuje iz ljubavi ili iz straha koji također dolazi iz ljubavi, čega je osoba koja se tako ponaša itekako svjesna pa to obilato koristi znajući kako se svoj svoga ne odriče osim u ekstremnim situacijama? Nada je u ovakvim slučajevima poput vrlo dobrog odvjetnika iza kojeg stoje dobiveni sporovi pa je potpuno prirodno da će se čovjek na nju osloniti. Čovjek se vrlo teško pomiruje sa odstupanjem u ponašanju po klasičnom obrascu bilo koga u užoj obitelji jer ne može vjerovati da je sav njegov uloženi trud otišao u vjetar. Netko kao da je predisponiran da krene dobrim putem, a netko stranputicom. Je li kriva genetika, kad bi čovjek malo dublje istražio svoje obiteljsko stablo? Ima li takvim ljudima pomoći? Ima, ako mi održimo obećanje i prestanemo trpjeti prekršena obećanja, a prilikom toga emocije stavimo ‘na čekanje‘ ili ih ‘zamrznemo‘ jer obostrana korist inače nije moguća. Ako i tada ne uspijemo opametiti osobu okrenimo se spašavanju sebe.