Tko je spozna taj na bijeg nikada ne pomišlja, jer itekako dobro zna da od svoje suštine nikad neće pobjeći.

 FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
Između duše i uma

Bijeg nije uvijek lijek, već samo pokušaj lažnog spasa

Postavlja se logičko pitanje: Od čega zapravo bježimo? Od suočavanja sebe sa sobom ili od problema za koje očekujemo kako će ih netko od bližnjih riješiti. Suočavanje je ključna riječ zbog koje bijeg postaje opcija

Dođu dani kad se čovjek nađe ispred zida. Proći kroz zid ne možemo, popraviti stanje ne znamo i pojavi se osjećaj bijega. Otići što dalje od mjesta na kojem nam se ljulja tlo pod nogama, konfuzne misli koje jasno ukazuju na naš umni kaos. Ali bijeg nije uvijek lijek, samo pokušaj lažnog spasa. U gustoj šumi se svatko lako izgubi, bez obzira na uvjerenje kako tom šumom ne prolazi prvi put i kako poznaje sve puteljke, sve zapreke, sve opasnosti… a upravo je u tome klopka. Jer čovjek zaboravi na nepredvidivost okoliša, na maglu koja može pasti, na vjetar koji može polomiti grane, iščupati drveće, napraviti barikade na sve strane. Ako munja još propara nebo, a grmljavina ispusti svoj glas i kišne kapi natope tlo prevelikom količinom vode zapitajmo se, je li šuma postala takva zato što je htjela ili zato što je nemoćnija od moćnijeg.

Odgovor je tu

Pouzdano tvrditi kako poznajemo nešto ili nekoga dovođenje je sebe u klopku. Zato bi bilo vrlo dobro prestati slušati, nego početi čuti što drugima govorimo ili što ti drugi govore nama. Kako to funkcionira uvijek pođimo od sebe. Ako doista znamo što govorimo onda ćemo rečenicu koju smo izgovorili znati ponoviti od riječi do riječi, ali čim je prerađujemo svojim umom, dokaz je 'psihičkog ljuljanja' zbog čega pada naša koncentracija kako u primjeni, tako u namjeri. Pa umjesto da priznamo kaotičnost vlastitog razmišljanja mi se hvatamo za slamku ispravaka i namećemo ljudima kako su zaključke naših riječi izvukli iz konteksta. Bit svega je prepoznati poentu u svojim ili nečijim riječima, jer čim nju prepoznamo ne mučimo ni sebe ni sugovornika. Kad vrata zaškripe da ne bi dugo slušali taj po nekima jeziv zvuk, uzmemo sredstvo i podmažemo ih. Imamo li sebe čime podmazati kad nas umni kaos zahvati? Ali prije nego to naučimo moramo naučiti što nas dovodi do umnog kaosa. Odgovor je uvijek ispred našeg nosa, a ono što nam je najbliže najslabije vidimo.

Očekivanja

Do umnog kaosa dovodi nas samo jedno. Očekivanja! Da, tako je ljudi moji, zbog očekivanja proživljavamo drame, tragedije, poremećaj prilagodbe… zato što nismo shvatili što podrazumijeva stvarni pojam očekivanja, osim po definiciji. A očekivanja su najveća crna rupa realnosti. Ako smo ikada dali sebi truda i barem se donekle informirali o pojmu crne rupe u Svemiru koja guta bez pitanja, na isti način očekivanja 'gutaju nas', a moguća posljedica su razočaranja, bjesnoća, agresivni ispadi, tužni prizori, upravo zato što ne očekujemo da se iznevjere naša očekivanja. Bolje bi bilo da razmišljamo ovako: 'Kako mogu očekivati od bilo koga, pa čak i od samog sebe, kad unaprijed ne mogu vidjeti? Kako mogu u sadašnjosti stvarati budućnost, bilo svoju ili ičiju? Zar ne bi morao imati nadnaravne sposobnosti za to? I to ne bilo kakve, nego one koje dolaze iz misli naše duše.' Samo duša čovjeka koja ga u isto vrijeme obavija izvana da mu meso održi na okupu, a iznutra da mu misli ne budu na propuhu može sve 'vidjeti', a to se zove energija duše. Tko je spozna taj na bijeg nikada ne pomišlja, jer itekako dobro zna da od svoje suštine nikad neće pobjeći, tek adresu promijeniti, a novo susjedstvo, supermarketi, zgrade ili kuće nakon nekog vremena postati će iste kao i prethodne od kojih je pobjegao. Pa se postavlja logičko pitanje od čega mi zapravo bježimo? Od suočavanja sebe sa sobom ili od problema za koje očekujemo kako će ih netko od bližnjih riješiti, ne razmišljajući pritom kako bližnji razmišljaju na isti način.

Trenutačne pobune

Suočavanje je ključna riječ zbog koje bijeg postaje opcija, a koliko je ta opcija dobra ili loša, opet očekujemo da nam pokaže vrijeme. Jesmo li mi ptice lutalice koje i kad saviju gnijezdo, ne znaju u njemu doživotno uživati, jer bi svaka promjena upravo trebala biti razlog da sami sebe testiramo koliko smo prilagođeni kad se vjetrovi života promjene. Da nema tih vjetrova živjeli bi kao zombiji, prije cvjetanja uvenuli, vrlo se brzo mentalno isušili. A što je mentalno isušen čovjek nego zombi. Gdje ga uputiš, tu ide. Kad mu kažeš stani, on stane. Ako mu objasniš kako ti nije više potreban, on pristane. One trenutačne pobune koje se pojave u nama, a usne ih izgovore, nije ništa doli bacanja vode u more. Diši zrak čovječe, dok ga ima. Pogledaj u nebo, dok ga vidiš, zahvali Suncu dok grije, pokloni se vjetru što provjetri onečišćeno, budi sretan što nakon kiše na listu ostane vode, pa ako ožedniš a iz pipe je voda prestala teći ili joj je mlaz neke čudne boje, onih par vodenih kapljica s lista biti će dovoljno da shvatiš postojanje. No, postojanje ne opravdava tvoja očekivanja. Zar majke ne rađaju svoju djecu da ih vole takvi kakvi jesu, ali čim izuste riječ očekujem, ljubav se počinje mrviti, srce brinuti, razum divljati. I šta smo dobili? Formulu bijega, mećavu u sebi od koje se želimo sakriti da nas ne smrzne. Naše tijelo može nestati, bilo odlaskom ili bolešću ili onom krajnjom riječju na koju ne želimo ni misliti, ali osjećaji uvijek ostaju živi ožiljci koje ne možemo samo tako namazati kremama, tinkturama i sličnim sredstvima, bilo da su narodni ili medicinski. Očekivanje je poput stajanja na litici ili na rubu ponora, a onaj tko tamo stoji nikad ne zna što će mu pasti na pamet, da skoči dolje ili da ostane gore.

Energetski omotač

Čovjek primarno mora biti sebi prijatelj, supatnik u vlastitoj patnji, ponašati se poput djeteta koje poželi puzati, koje ne razmišlja hoće li i kada stati na svoje noge i hodati. Tek kad stane i napravi prve korake, ako mu ljubav postane podrška i hoda li bez očekivanja teško će pasti, možda samo zateturati dok ne stekne sigurnost u sebe Ali, ako ga bilo tko optereti očekivanjem koliko i kako mora hodati, energiju koja ga zapravo vodi doći će u drugi plan, jer će ga taj izvanjski glas upozorenja zbuniti i u njemu izazvati dozu straha zbog čega će njegovi koraci postati nesigurni što će odgoditi ponovni pokušaj da samostalno hoda. Nameće se novo pitanje, jesmo li mi nesigurni u sebe ili u svoje bližnje, daljnje, poslovne suradnike, pa pokušavamo prevencijom spriječiti posljedicu? A svaka posljedica koju htjeli ili ne htjeli moramo podnositi, upravo je posljedica očekivanja. Kada bi dopustili osjetilnom dijelu nas, u prijevodu duševnom, da nas kao energetski omotač štiti, da nas vodi svojom puno sigurnijom rukom od naše, svi oni negativni doživljaji ne bi nas tako lako slomili, ali mi se nikada nismo do kraja odlučili na čiju stranu stati.

Um prevladava

I dalje smo između duše i uma. Zanimljivost svega ovoga u nedostatku je dokaza, jer ni duša ni um nisu rendgenski vidljivi niti putem nikakvog primljenog kontrasta snimljeni. Aparati u ovom slučaju zakazuju. Ali, ipak moram dati malu ispravku. Um je prevladao u nama i vlada nama. Ali ono što ne znamo je kako je život uma u mraku, a život duše u svijetlu. Da nam na kvizu kažu: 'U mraku je bogatstvo, u svijetlu siromaštvo', na prvu bi izabrali mrak zbog navedenog sadržaja u njemu. Zašto? Zbog očekivanja kako će mrak kad-tad nestati ili će se naše oči njemu prilagoditi. Hoće, ako baš moraju. Moja završna u ovom tekstu je: 'Ono što mrak pokrije, svijetlo otkrije. Samo bez očekivanja, molim.'

MISAO TJEDNA

Kad ti se zamrači pred očima potreban ti je odgovor, a ne oči.

Linker
22. studeni 2024 18:09